Ajla Karajko: „Budućnost ne izgleda kao čovjek koji sjedi i gleda kako AI radi. Izgleda kao čovjek koji orkestrira sisteme koji su eksponencijalno moćniji od njega"

Ajlu Karajko poznajemo kao AI konsultanticu, predavačicu na više od 50 događaja u deset zemalja i potpredsjednicu Savjeta za inovacije pri Federalnom Ministarstvu Obrazovanja i Nauke BiH. Prepoznajemo je kao preduzetnicu koja je vrlo rano shvatila koncept života u kojem je uspjeh standard.

U razgovoru za Kulturu poslovanja, Ajla govori o školovanju, unutrašnjoj tački kontrole i karijeri, o bezuspješnim pokušajima i kretanju prema onom što te privlači, ali nam otkriva i kako će izgledati budućnost u kojoj će ekspertiza biti redefinirana.

Priča o Ajli počinje s gladju za znanjem, a završava se s umijećem života, filantropijom i pobjedničkim mindsetom koji otkriva ženu koja nikada nije čekala.

Sagovornica: Ajla Karajko, AI Strategy & Automation Consultant
Razgovarala: Ilma Islambegović-Fišo

I: Četrnaestogodišnjakinja koja je razvila svoj prvi biznis, sportiskinja, spisateljica poezije i djevojčica željna znanja još 2013. godine bila je jedna od najboljih studentica u Sjedinjenim Američkim Državama. Šta je bila tvoja motivacija tada i kako je iskustvo školovanja van Bosne i Hercegovine utjecalo na tvoju budućnost? Koji sloj u tvom profesionalnom životu je donijela svaka od škola?

A: Iskreno, motivacija tada nije bila neka velika filozofija. Bila je glad. Glad za znanjem, za iskustvima, za svijetom koji je bio veći od onoga što sam vidjela oko sebe. Bosna i Hercegovina me naučila odakle dolazim i da uvijek imam dom kojem se mogu vratiti, ali United World College u Italiji sa svojih 200 učenika iz 89 zemalja me naučio da je svijet ogroman i da u njemu ima mjesta za mene. To iskustvo mi je dalo nešto što se ne uči iz knjiga: globalni kontekst. Naučila sam da razumijem ljude koji razmišljaju drugačije od mene, a to je možda najkorisnija stvar u mom poslu danas.

Columbia University na kojem sam dobila svoj BA i MA je dodao drugu dimenziju. Ivy League nije samo titula, to je svakodnevni kontakt sa ljudima koji mijenjaju svijet. Profesori s Nobelovim nagradama nisu više bili daleke figure, bili su tu, u istoj sobi, i razgovarali su s mnom kao sa ravnopravnom. To zaista promijeni perspektivu na dubok način, shvatiš da je izvrsnost dostižna, ne samo zamisliva.

A onda Kopenhagen, Danish Institute for Study Abroad i Copenhagen Business School, i skandinavski pristup obrazovanju: manje hijerarhije, više kritičkog mišljenja, fokus na održivost i društveni uticaj.

Svaka škola je dodala jedan sloj: BiH i moja travnička gimnazija su temelj i identitet, Italija je otvorila svijet, New York je dao ambiciju i praksu, a Kopenhagen dubinu i balans.

I:  Uz hobije poput penjanja, karatea, skijanja, digitalne fotografije i klavira, tvoje školovanje i karijeru obilježile su nagrade iz fizike, matematike, informatike i leadershipа. Kao da su predskazale budućnost još davno. Sjećaš li se trenutka kada si prvi put osjetila da držiš konce u svojim rukama, da znaš ko si i kuda ideš, ali i da uspjeh stiže?

A: Nisam sigurna da je to bio jedan trenutak. Mislim da je više bio proces. Sve nagrade koje ste naveli, kao da sam skupljala dokaze da je ono čemu težim moguće, ostvarivo. I u nekom trenutku, rekla bih već u osnovnoj školi, tih dokaza je bilo dovoljno da prestanem tražiti potvrdu od vanjskog svijeta.

Postoji psihološki koncept koji se zove locus of control, ideja o tome koliko vjerujemo da mi sami kontrolišemo ishode svog života, nasuprot vanjskim okolnostima. Većina ljudi oscilira između ta dva pola cijeli život. Ja mislim da sam taj prelaz napravila relativno rano, negdje u osnovnoj školi, kroz sport, kroz takmičenja, kroz pisanje. Svaki put kad si postaviš cilj i dostigneš ga sama, ta unutarnja tačka kontrole se učvršćuje. I onda više ne čekaš da ti neko kaže da si dobra. Znaš i ko si, i kuda ideš, a i da ćeš uvijek naći novi put ako se na trenutnom pojavi nepremostiva prepreka.

I: Vratila si se u BiH, radila kao konsultantica, osnivala startupe, bila direktorica Networksa, projektna menadžerica u Mistralu. Onda si osnovala AI konsultantsku firmu. Šta su te naučili neuspješni startupi, kako si funkcionisala u klasičnom 9-17 okruženju i kako se sada osjećaš kao preduzetnica?

A: Ja zapravo nisam nikad prestala biti preduzetnica. Od četrnaeste godine, kada sam osnovala školu skijanja na Vlašiću, uvijek sam paralelno s bilo čim što sam radila imala nešto svoje, manje ili više uspješno, ali uvijek prisutno.

Neuspješni startupi su me naučili da je kontekst sve. Možeš imati savršenu ideju, ali pogrešno tržište, pogrešno vrijeme ili pogrešna makro slika će uraditi svoje. Dodatno, i jednako bitno, naučila sam da mali budžeti ne ograničavaju, već disciplinuju. Ne postoji luksuz uske specijalizacije kada si startup. Radiš sve, i ako zna biti naporno, u toj svestranosti razviješ mišić koji korporativni sistemi atrofiraju, a koji je ključan za dugoročan uspjeh.

A 9-5? Iskreno i bez imalo uljepšavanja, to je zatvor, posebno za ženu. Autonomija u radu jedan je od tri ključna faktora psihološke dobrobiti, uz kompetentnost i povezanost, i ne postoji novac za koji bih je se odrekla, niti onaj zbog kojeg bih je nametnula svojim saradnicima.

Danas ne pravim razliku između sebe i preduzetnice. Za mene je to identitet, kako poslovno, tako i privatno.

I: Postala si potpredsjednica Savjeta za inovacije pri Federalnom Ministarstvu Obrazovanja i Nauke BiH. Kažeš da BiH ima znanje i potencijal, ali nedostaju koordinacija, pravni okviri i politička volja. Kako se nosiš s tim? Kakva su tvoja predviđanja, hoćemo li uhvatiti korak sa svijetom ili ćemo propustiti prilike kao s internetom i mobilnim tehnologijama?

A: Nosim se s tim jedino tako što odvajam ljude od sistema, i to je ono što me još drži.

BiH je propustila internet, propustila mobilne tehnologije kao razvojnu šansu, i postoji realan rizik da propusti i AI. Ali i dalje zadržavam dozu optimizma zbog nas kao ljudi. Imamo znanje, imamo talente, kako lokalno tako i u dijaspori. I na svojoj strani imamo nešto što se zove leapfrogging, preskakanje razvojnih faza koje su drugi morali proći, i nekako volim misliti da je to šansa koju još nismo izgubili.

I: Kada educiraš biznis lidere o strateškom pristupu AI, zašto insistiraš i na emocionalnoj inteligenciji i na operativnoj efikasnosti? Gdje je granica između automatizacije i ljudskog faktora u praksi?

A: Zato što AI ne postoji u vakuumu već unutar organizacija koje vode ljudi, a ljude uglavnom ne pokreće logika, nego emocije. Bihevioralna ekonomija to odavno potvrđuje: odluke se donose emocionalno, a racionalizuju naknadno. Strah od gubitka kontrole je najveći otpor koji srećem u radu s biznis liderima, i nijedna strategija, ma koliko dobra bila, ne može se implementirati u operativu ako taj strah nije adresiran. Tu emocionalna inteligencija prestaje biti soft skill i postaje strateški preduslov.

A što se tiče granice između automatizacije i ljudskog faktora, automatizuju se oni procesi koje je čovjek osmislio. AI je izuzetno dobar u izvršavanju, optimizaciji, skaliranju i ponavljanju. Ali osmišljavanje, kontekst, etička prosudba, upravljanje odnosima, to ostaje naše. Granica nije tehnička, ona je konceptualna, i kompanije koje je ne razumiju dobiju ono čega se zapravo boje: sistem koji radi, ali organizaciju koja ne funkcioniše.

I: AI nam štedi vrijeme, ali nas ne rasterećuje jer preuzimamo sve više zadataka. Hoće li ikada proći faza učenja AI alata i kako će izgledati budućnost kada ta faza završi?

A: Ovo je možda najvažnije postavljeno pitanje i odgovor je neugodan. Ne, neće proći. Ne na način na koji se nadamo.

Svaka tehnološka revolucija u historiji nosila je isto obećanje: manje rada, više slobodnog vremena. Industrijska revolucija, kompjuteri, internet. Svaki put smo bili uvjereni da dolazi era dokolice. Svaki put smo završili radeći više, samo drugačije. John Maynard Keynes je 1930. predvidio da ćemo do 2000. raditi 15 sati sedmično. Znamo kako je završilo.

Ono što AI zaista mijenja nije količina posla već priroda kognitivnog rada. Prvi put u historiji automatizujemo ne mišiće, nego misli. I to je kvalitativno drugačija revolucija. Bijeli ovratnici su uvijek bili sigurni jer su mislili. Sada i to postaje predmet optimizacije.

Faza učenja alata završit će. Ali iza nje dolazi faza koja je kognitivno zahtjevnija, faza u kojoj moraš znati što pitati, kako vrednovati odgovor, gdje je granica između AI prosudbe i tvoje vlastite. I ne bih rekla da je to rasterećenje, nego redefinicija ekspertize.

Budućnost ne izgleda kao čovjek koji sjedi i gleda kako AI radi. Izgleda kao čovjek koji orkestrira sisteme koji su eksponencijalno moćniji od njega, i mora biti eksponencijalno mudriji da bi ih dobro vodio. Brzina i odgovornost se povećavaju, a mi prelazimo s izvršavanja na prosuđivanje. I iskreno smatram da je to privilegija, ali samo za one koji dosegnu određene intelektualne nivoe.

I: Doktorat zahtijeva dubinsku analizu i istraživanje. Kako taj um i potrebu za dubinom odvajaš od posla u kojem se oslanjаš na AI koji ubrzava i pojednostavljuje?

A: Doktorat je možda posljednji bastion znanja koji se namjerno kreće sporo, i u tome postoji i vrijednost i paradoks. Vrijednost je u dubini, u rigoroznosti, u tome da ideja preživi kritiku prije nego izađe u svijet. Paradoks je što u doba kada se znanje širi brzinom objave, akademski sistem i dalje funkcioniše brzinom recenzije, što često znači da najbolje ideje ostaju zakopane u administraciji, formatiranju fusnota i čekanju na odobrenje komisije.

Mene to frustrira, ako mogu biti potpuno iskrena. Mislim da akademija i praksa govore različitim jezicima i da je propuštena šansa ogromna jer rješenja postoje, samo ne izlaze u javnost dovoljno brzo ni u dovoljno razumljivom obliku.

Ali AI tu igra zanimljivu ulogu potencijalnog mosta između ta dva svijeta, između dubine istraživanja i brzine primjene. I to je zapravo ono što me najviše zanima: ne samo kako implementirati AI u biznis, nego kako koristiti AI da znanje koje ostaje zakopano u akademskim radovima konačno postane dostupno i upotrebljivo.

I: Objavljuješ za Bloomberg Adria, Global Magazine, iBusiness. Prva publikacija bila ti je knjiga poezije. Kako se od poezije dolazi do biznis sektora i šta te ta dva svijeta uče jedno o drugom?

A: Poezija je bila prva, i u nekom smislu, ostala je osnova svega. To je komunikacija u najčišćoj formi, nema viška i svaka riječ nosi težinu. Kada naučiš tako razmišljati o jeziku, to promijeni način na koji pišeš strategiju, držiš prezentaciju, objašnjavaš kompleksnu ideju nekome ko nema tvoj kontekst.

I mislim da, kao što je poezija bez uzemljenja u stvarnosti samo lijepa rečenica, tako je i biznis bez narativa samo spreadsheet. Mene je oduvijek zanimao taj presjek: mjesto gdje preciznost misli i preciznost jezika rade zajedno.

I: Zašto si odlučila da se vratiš? Da li zbog ideje da gradiš "mali San Francisco na Balkanu" ili odbijanja na Wall Streetu? Šta bi rekla Ajli koja 2015. sjedi u avionu i leti nazad u BiH, ne sasvim sigurna šta je čeka?

A: Ja sam zapravo na kraju ipak dobila posao na Wall Streetu, ali sam ga odbila da bih gradila startup u San Franciscu. A iz San Francisca sam se vratila u BiH iz proste znatiželje.

Postoji jedan koncept koji mi je blizak, a zove se approach motivation: kretanje prema nečemu što te privlači, a ne bijeg od nečega što te plaši. Ja sam uvijek funkcionisala iz tog mjesta. I kada me pitaš šta bih rekla Ajli koja sjedi u tom avionu, rekla bih joj isto što govorim sebi i drugima danas: radi što želiš, kako želiš, kada želiš i gledaj da u tom procesu nikoga ne ugroziš, osim eventualno sebe.

I: Koristiš svoje ekspertize da izazove pretvoriš u trijumfe. Tvoje online prisustvo može odati dojam da je sve lako i da AI radi za tebe. Kako izgleda tvoj dan? Kako određuješ prioritete? Je li zaista uvijek lako i kako se dolazi do pobjedničkog mindset?

A: Iskreno? Meni su sve prioriteti. Želim sve, sad i odmah, i prilično lako sve i ostvarim. Ali želim naglasiti da imam sreću genetike, besprijekornog roditeljskog odgoja i najboljeg formalnog obrazovanja na svijetu, koji su mi dali prednost u svakodnevnici. Moj um radi brzo, završavam stvari brže od prosjeka, i imam kapacitet za paralelne procese koji nije norma.

Istina je da jako puno planiram unaprijed i da je to preduslov života koji vodim. Istina je i da postoje dani kada se čini da se sve što dotaknem raspada, ali tada nastupa taj pobjednički mindset. I rekla bih da to nije fiksno stanje, već svjesna odluka koju donosiš svako jutro iznova. Stoici su to zvali amor fati, ljubav prema sudbini, prema svemu što dolazi, dobrom i lošem. A ja sam, prije svega, jedan veliki zaljubljenik u život i umijeće življenja.

I: Kada se otkloni sve što jesi javno, ostaje osoba sa strahovima, nadama i snovima. Koji su tvoji mehanizmi da se nosiš sa svim tim? Šta radiš kada dođu teški trenuci? Ko je tvoja najveća podrška?

A: Negdje usput sam razvila jedan filter kroz koji propuštam gotovo sve: jedini zadatak koji zaista moramo završiti na ovom svijetu je umrijeti. Sve ostalo može i ne mora. To nije nihilizam, to je oslobođenje. Kada to stvarno internalizuješ, strah od greške, od neuspjeha, od tuđeg mišljenja, sve to dobije drugačiju težinu, ili je uopšte nema.

A kada dođe teško, imam porodicu i prijatelje rasijane širom svijeta koji su tu već preko dvadeset godina. To su ljudi koji me poznaju kroz verzije sebe koje sam već prestala biti, koji pamte ko sam bila prije nego sam znala ko ću postati. To nije mreža ljudi, već moj korijen, onaj koji ostaje ma koliko brzo rasla i koliko daleko išla.

I: Svoj put opisuješ kao istraživanje i otkrivanje, s uvijek prisutnim pitanjem: "Šta je sljedeće?" Kakve vibracije imaš sada i šta je sljedeće?

A: Poslovno, želim AI u BiH dovesti na poželjan nivo i pod tim mislim konkretno: AI pismenost koja izlazi iz tech mjehura i ulazi u škole, firme i institucije; strategiju i pravni okvir koji ne kasni deset godina za stvarnošću; primjenu koja nije trend nego alat koji rješava stvarne probleme stvarnih ljudi; i kulturu koja ne čeka da joj neko drugi donese znanje nego ga sama traži i gradi. Mislim da možemo i mislim da neko mora.

Privatno, želim provesti što više vremena s porodicom i prijateljima, obići preostalih stotinjak zemalja koje još nisam vidjela, posvetiti više vremena formalizaciji filantropije kojom se bavim od malih nogu. I ostati zaljubljena u život i uvijek znatiželjna, ma gdje me to odvelo.

Na svom profesionalnom putu Ajla Karajko nije birala između dubine i brzine, između nauke i prakse, između poezije i strategije. Birala je sve. Upravo to odbijanje da izabere jednu titulu ili jedan smjer, postalo je njena najveća prednost. 

Svojim primjerom pokazala nam je da je uz svjesne odluke malo šta nemoguće, ali i da budućnost pripada onima koji sami traže znanje i izazove pretvaraju u trijumfe. Upravo onako kako je Ajla radila od četrnaeste godine.