Novac se ne uči u školi, a trebalo bi: Adela Ramić o finansijskoj pismenosti kao temelju boljeg života

Zamislite čovjeka koji svaki mjesec prima platu, ali nikad nije pročitao svoju platnu listu. Koji je potpisao ugovor o kreditu, a ne zna šta je efektivna kamatna stopa. Koji ne zna koliko mu je uplatio poslodavac u penzioni fond, ili je li to uopšte učinio. Nije riječ o izmišljenoj osobi; u Bosni i Hercegovini takva je većina ljudi.

Funkcionalna pismenost u BiH iznosi ispod 15 posto, a samo oko 20 posto građana zna tačno odgovoriti na osnovna finansijska pitanja: šta radi banka, šta je kredit, šta je kamata, kako funkcionišu porezi, odakle dolazi novac za plaće. Ostalih 80 posto često vjeruje u poluistine koje im mogu ozbiljno naštetiti.

Ovo nije samo pedagoški problem. Ovo je, kako kaže Adela Ramić, nacionalni interes prvog reda.

Od bankarke do eduktorice: kako je počeo angažman

Adela Ramić magistrica je menadžmenta s više od 25 godina iskustva, prošla je novinarstvo, trgovinu, gotovo sve nivoe bankarstva, od osobne bankarke do menadžerice, a u Fondaciji Mozaik analizirala je investicije u startupe. Pomogla je u razvoju oko 250 biznisa u BiH i na Zapadnom Balkanu i izradila više od 200 poslovnih planova.

Danas radi kao edukatorica finansijske pismenosti, komercijalno kroz svoju kompaniju Daorsina, ali i volonterski, jer je svjesna da ni tržišni ni projektni okvir sam po sebi ne može doprijeti do svih kojima je znanje najpotrebnije. Kao eksterna saradnica Instituta za razvoj preduniverzitetskog obrazovanja Kantona Sarajevo (IRPO), radi edukacije u osnovnim i srednjim školama u okviru programa  radionica iz poduzetništva i finansijske pismenosti. Sa studentima ekonomskih, mašinskih i elektrotehničkih fakulteta u Sarajevu i Mostaru radi kroz UniCredit Akademiju za buduće poduzetnike. Kroz projekte Privredne komore FBiH, Vanjskotrgovinske komore BiH, Caritasa, MI-BOSPO-a, organizacije Žene za žene i NAHLA - edukuje radnike, poduzetnice i poduzetnike širom zemlje. Autorica je i prvog sveobuhvatnog vodiča za registraciju biznisa u BiH, objavljenog za UNDP. Ukratko: podučava ljude od 12 do 65 godina i ima san da Bosna I Hercegovina bude društvo izuzetno finansijski obrazovanih ljudi.

„Finansijska pismenost nije znanje koje se stekne jednom i gotovo“

Kad govorimo o finansijskoj pismenosti, većina pomisli: znam šta je kredit, znam šta je kamata - dakle, pismena sam. Adela Ramić tu sliku odmah širi.

„Finansijska pismenost je sposobnost da razumijete i primijenite finansijska znanja, ali i znanja o zakonima, u svakodnevnom životu. Ja volim reći da rijetko koja nauka tako lijepo odražava i objašnjava život kao ekonomija. Finansijski pismen čovjek zna kako da zaradi, sačuva i uveća svoju imovinu na zakonit način, bilo da je riječ o plati, ušteđevini, naslijedstvu ili nekretnini. Zna pročitati svoju platnu listu i zna koliko je uplatio u penzioni fond, koliko za zdravstvo, koliko za poreze. To nije znanje koje se stekne jednom i gotovo. To je proces koji traje cijeli život.“

Zato, kaže ona, dvanaestogodišnjak treba znati šta je novac i odakle dolazi plata njegovih roditelja. A šezdesetpetogodišnjak treba znati pročitati ček od penzije i zaštititi se od prevara.

Djeca i odrasli: ne možemo opismeniti jedne bez drugih

Razgovor o finansijskom obrazovanju djece brzo uđe u zamku. Fokusiramo se na škole, nastavne planove i ministarstva, a zaboravljamo ono što se dešava ranije, kod kuće, za kuhinjskim stolom. Adela o ovome govori vrlo otvoreno i sa konkretnim odgovorima.

„Finansijska nepismenost se proizvodi šutnjom kod kuće, rupom u obrazovnom sistemu ili čak pogrešnim informisanjem." Ako roditelji nemaju znanje o finansijskoj pismenosti, pogrešne informacije, strahovi i mitovi automatski se prenose na djecu i mlade. Finansijski nepismeni roditelj ne može biti finansijski učitelj svom djetetu, niti mu pružiti pravu podršku, čak i kad to iskreno želi. Stoga nije dovoljno obrazovati samo djecu: moramo istovremeno opismeniti i odrasle.

Djeca osnovci na edukacijskim radionicama znaju postavljati pitanja koja razorno razotkrivaju rupe u odraslom znanju. Pitaju: „Ako država nema para, zašto ne odštampa još?" i „Zašto banke uzmu od države novac pa ga mojim roditeljima prodaju uz kamatu?"

Odgovorom na prvo pitanje učim djecu šta je inflacija. Odgovorom na drugo objašnjavam da banke uopće ne posuđuju državni novac - jer država nema novac ako joj ga mi prethodno nismo dali. Banke posuđuju novac onima kojima ga nedostaje, a koji su prethodno uzele od ljudi i preduzeća koji imaju višak i štede ga. Kada naplate kamatu od onih koji vraćaju pozajmljeni novac, dio te kamate vraćaju štedišama čiji novac su koristili, a iz drugog dijela isplaćuju radnike i vlasnike banke.

Često postavljam djeci niz pitanja koja na prvi pogled zvuče jednostavno:

• Da li smatraju da ljudi u banci treba da rade besplatno?
• Da li bi posudili svoj džeparac potpuno nepoznatom djetetu da im ga vraća malo po malo, bez ikakve nagrade?
• Da li misle da njihovi roditelji treba da rade, a da ne dobiju plaću?
• Da li misle da neko treba da uloži novac, osnuje preduzeće i zaposli radnike, a da ne dobije nikakvu nagradu u vidu dobiti?

Nijedno dijete nije potvrdno odgovorilo ni na jedno od ovih pitanja. Djeca to instinktivno razumiju. A nažalost, mnogi odrasli u svakodnevnom životu ponašaju se kao da je odgovor na sva ova pitanja “ da”.

I onda im objasnim ono što odrasli često zaborave: kada imamo dovoljno novca za život, možemo sebi priuštiti to zadovoljstvo da radimo besplatno za društvo. I upravo nas to čini sretnim.

Djeca žele znati.“ Dvanaestogodišnjaku preduzeće objasni kroz tezgu s limunadom. Koliko košta limun, šećer i čaša, po kojoj cijeni prodaješ, šta ti ostane i šta od toga ode državi. Razumiju za deset minuta ono što neki odrasli ne razumiju cijeli život.

Ali upravo zato pristup koji se fokusira samo na djecu nije dovoljan. Odrasli koji kod kuće prenose pogrešna uvjerenja o novcu, radu i tržištu - da je profit „prljav“, da je sigurna plata iz budžeta „prirodno pravo“, da je zadužiti se bez plana normalna stvar, direktno sabotiraju ono što se pokušava izgraditi u učionicama finansijake pismenosti. Generacijska transmisija finansijskih grešaka je realna i moćna. Jedini odgovor je opismenjavanje na svim uzrastima istovremeno i kroz medije.

Razgovor s Adelom Ramić

Kako bi izgledao jedan čas finansijske pismenosti za dijete od 10 godina?

Počela bih s igrom uloga: neko je proizvođač, neko kupac, neko banka, neko porezna uprava. Simuliramo mali biznis - prodajemo nešto što djeca vole, a ja uvođenjem „poreza“ i „troškova“ pokazujem zašto se ne može svaki prihod odmah potrošiti.

Za devetogodišnjaka ili desetogodišnjaka ovo je i zabava i velika lekcija. Iz toga prirodno slijede razgovori o tome šta je zarada, šta je trošak, šta je ostatak i zašto se tim ostatkom mora pametno upravljati. Samo interaktivnim i zabavnim časovima u kojima oni učestvuju možemo doprijeti do djece.  Bio bi razgovor, igra i vlastito iskustvo. Djeca koja u toj dobi razumiju razliku između „hoću“ i „mogu sebi priuštiti“ već imaju temelj koji im vrijedi cijeli život. Ja, naprimjer, objašnjavam kako funkcioniše bankomat tako što tim od troje djece glumi bankomat, korisnika i banku.

Šta biste preporučili roditelju koji želi već danas početi graditi finansijsku svijest kod svog djeteta?

Tri konkretna koraka:

Prvo – razgovarajte o novcu otvoreno. Nemojte ga tretirati kao zabranjenu temu koja nije za djecu.  Djeca koja odrastaju u porodicama gdje se o novcu priča,  planira, objašnjava, raspravlja, razvijaju zdraviji odnos prema novcu od onih kojima se govori samo „nema para“ bez konteksta.

Drugo – dajte djetetu džparac s odgovornošću, ne samo s pravilima. Neka samo planira kako će ga potrošiti, pa neka i griješi, dok je cijena greške mala. Greška s džeparcem od 50 KM puno je jeftinija od greške s kreditom od 50.000 KM.

Treće – budite primjer. Ako vi sami ne znate gdje je vaš ugovor o radu, ne vodite evidenciju troškova i ne znate gdje vam se novac troši - to vaše dijete uči gledanjem. Roditeljska finansijska pismenost je prva škola svakog djeteta. Ako smatrate da niste dovoljno finansijski pismeni, uzmite online časove i postanite finansijski pismeni i dobar uzor svom djetetu u tom segmentu.

Radite u realnom sektoru i pored toga se angažirate i volonterski na temi finansijske pismenosti. Odakle energija?

Energija dolazi od uvjerenja i želje da moja djeca žive u Bosni i Hercegovini u jednom naprednom društvu kojim ćemo se svi ponositi. Držala sam edukacije širom Evrope, te  mislim da je najbolje mjesto za našu djecu domovina Bosna i Hercegovina. Ja vjerujem da finansijsko opismenjavanje naroda nije „lijepa edukativna aktivnost“,  to je preduslov za sve ostalo: veće plate, sigurnije penzije, manje sive ekonomije, odgovornije glasanje. Kroz Daorsinu to radim komercijalno, jer od nečega moram živjeti i jer je to legitiman posao koji stvara vrijednost. Ali tržišni okvir ne može doprijeti do svih - ne do osnovne škole u malom selu u BiH, ne do penzionerke koja ne razumije ček od penzije, ne do radnika koji ne zna je li mu uplaćen staž. Za to postoji volonterski angažman. Kada vidim da dvanaestogodišnjak za deset minuta razumije šta je porez i to postane vidljivo na njegovom licu  to je energija koja me pokreće i motiviše.

Zašto finansijska nepismenost odgovara nekima

Adela Ramić ne izbjegava nelagodna pitanja. Na pitanje ko je kriv za katastrofalno stanje finansijske pismenosti u BiH, njen odgovor je decidan: svi pomalo, ali niko to ne voli čuti.

„Decenijama nijedna vlast nije uvela ozbiljnu, sistemsku finansijsku edukaciju u škole, jer,  budimo iskreni - finansijski nepismen birač je poslušan birač. Čovjek koji ne razumije budžet, ne može pitati gdje je otišao njegov novac. Čovjek koji ne zna kako se stvara plata vjerovat će svakome ko mu obeća veću platu, bez pitanja odakle će ona doći. Finansijska nepismenost odgovara onima koji troše tuđe pare.“

Ali ona jednako direktno ukazuje na odgovornost samih građana: odrasla osoba u 2026. godini, sa mobitelom u džepu koji daje pristup cjelokupnom znanju čovječanstva, nema više opravdanje za neznanje.

„Nekada se moglo reći: nisam imao gdje naučiti. Danas se može reći samo: nisam htio naučiti.“

Masovno opismenjavanje: ne kap u moru, nego plima

Adela Ramić vjeruje da pojedinačne radionice mijenjaju živote, ali ne mijenjaju narod. Ono što BiH treba nije još jedan seminar za zainteresirane, nego sistemski pristup koji uključuje sve aktere društva, od škola i poslodavaca do medija i društvenih mreža.

„Moramo finansijski opismeniti cijelu javnost, cijeli narod. Ne pet posto najambicioznijih koji sami dođu na seminar, nego sve: učenike kroz škole, radnike kroz firme, poduzetnike kroz komore, novinare kroz stručne seminare,  žene kroz organizacije, penzionere kroz udruženja, nezaposlene kroz biroe."

Znanje je tu, edukatori postoje, materijali postoje, tehnologija je skoro besplatna. Nedostaje samo politička odluka i odlučnost medija da ovu temu tretiraju kao prioritet, a ne kao povremenu rubriku. Društvene mreže danas dopiru do mjesta gdje seminar teško dolazi: do tinejdžera koji uči o novcu između dva reela, do radnika koji u pauzi skroluje vijesti, do penzionera koji prati Facebook. Ta moć se rijetko koristi za finansijsko opismenjavanje, a mogla bi biti jedan od najmoćnijih alata koji imamo. Zato promjena neće doći odozgo sama od sebe. Morat će je tražiti građani, mediji, poslodavci,  svi kojima pismeno društvo odgovara.

„Narod koji se finansijski opismeni prestat će vjerovati političarima  na riječ i počet će ih pitati za izvještaj i račun. Taj dan dolazi. Finansijsko opismenjavanje cijelog naroda nije luksuz. To je temelj na kojem se gradi sve ostalo: veća produktivnost, veće plate, sigurnije penzije i država u kojoj se isplati preduzetništvo, preuzimanje rizika, rad i produktivnost. Pa da konačno stvorimo društvo koje nagrađuje rad i znanje, a ne vrijeme provedeno na nekom poslu koji možda čak i ne doprinosi napretku društva. Nije bitno samo raditi, nego raditi korisne stvari.”

O sagovornici

Adela Ramić magistrica je menadžmenta, edukatorica finansijske pismenosti i osnivačica konsultantske kuće Daorsina d.o.o. Više od 25 godina iskustva u novinarstvu, trgovini, bankarstvu i razvoju biznisa. Pomogla u razvoju oko 250 biznisa u BiH i na Zapadnom Balkanu. Podučava finansijsku pismenost osobe od 12 do 65 godina u BiH, ali i u Austriji, Mađarskoj, Rumuniji i Bugarskoj, kroz komercijalne programe kompanije Daorsina i volonterski angažman.