Nedim Čelebić: „Tempo se ne održava motivacijom. Održava se sistemom"

Prije više od dvadeset godina, profesor Čelebić stajao je pred sudbinskom odlukom koju, barem jednom u životu svi donosimo. Dilemu, slijediti instinkt ili udovoljiti očevoj volji, razriješila je koverta u poštanskom sandučiću. Odredila je način razmišljanja koji već dvije decenije profesora Čelebića vodi do karijere koja premašuje očekivanja. 

Nedima Čelebića danas poznajemo kao redovnog profesora na Sarajevo School of Science and Technology, eksperta za strategiju i razvoj s više od 15 godina iskustva u UNDP-u i GIZ-u, autora četiri knjige i čovjeka koji istovremeno gradi akademsku karijeru, vodi međunarodne projekte i razvija inovacijski ekosistem za mlade u BiH.

Priča o Nedimu počela je upisom na studij kompjuterskih nauka i elektrotehnike na SSST-u i Buckinghamu i magistarskim na univerzitetu iz Sjedinjenih Država. Dok se polako kristalizirala želja da postane profesor, godine rada na terenu i doktorat spojili su se da bi, ovdje, u BiH, oblikovali generaciju preduzetnika koja pravi tihi, ali ogroman mentalni iskorak

Sagovornik: Nedim Čelebić, redovni profesor, Sarajevo School of Science and Technology
Razgovarala: Ilma Islambegović-Fišo

I: Prije 20 godina, u vrijeme kada je trebalo izabrati između očeve volje i upisa elektrotehnike i želje da studiraš ekonomiju, stigla je koverta s potpisom profesora Ganića i odredila put. Kako danas gledaš na odluku da upišeš SSST i savjet koji si tada dobio: „Završi prvo tehnologiju, pa se bavi ekonomijom“?

N: Taj savjet danas zvuči kao da mi je neko prokrijumčario kompas na pustom otoku. U trenutku kada sam odlučivao između elektrotehnike i ekonomije, sve to u nekim najosjetljivijim godinama, rečenica „završi prvo tehnologiju, pa se bavi ekonomijom jer će doći vrijeme kada će većina firmi biti tehnološke i trebat će menadžere koji poznaju tehnologiju“ djelovala je kao klasičan kompromis između očeve volje i moje želje. Trebalo je mnogo godina proći da shvatim da to nije bio kompromis, nego životna strategija.

Inžinjerski način razmišljanja, sposobnost prepoznavanja i razumijevanja problema, te rad s podacima , pratili su me kasnije u svakoj ulozi – od privatnih kompanija, preko UNDP-a i GIZ-a, do akademije i poduzetništva. Kad danas studentima govorim o digitalnoj i zelenoj transformaciji i o tome zašto su menadžeri budućnosti oni koji razumiju tehnologiju i održivo poslovanje, osjećam da im pokušavam prenijeti istu poruku koju je moj otac tada uputio meni: razumijevanje tehnologije nije više opcija, nego pretpostavka svega ostalog.

Tako da, gledajući unazad, ta koverta nije odredila samo upis. Odredila je način razmišljanja koji nosim više od dvije decenije.

I: Kako vidiš sebe kada pogledaš u prošlost? Kako su te opisivali oni koji te poznaju i šta se promijenilo u odnosu na danas?

N: Iz današnje perspektive, bio sam mlađi, brži i mnogo manje strpljiv. U najboljem smislu, uvijek u potrazi za sljedećim izazovom, najčešće prije nego što sam onaj prethodni dovršio. Kolege i profesori iz tog vremena su me opisivali kao upornog, ambicioznog, ponekad i nestrpljivog, kao nekoga ko će pristati na pet projekata istovremeno i nekako sve to odraditi.
Ono što se promijenilo nije energija, jer je tu i danas, ali jeste fokus. Naučio sam kome i čemu reći ne, kako bih onome čemu kažem da, mogao posvetiti suštinsku i kvalitetnu pažnju. Tu je i jedna stvar koju ranije nisam imao, a danas je smatram najvažnijim resursom, a to je kontekst. Dvije decenije rada u različitim sredinama, od akademskog okruženja, preko privatnog sektora, do razvojnih projekata na svim nivoima širom BiH, dale su mi osjećaj koji se ne može pročitati u knjigama: kada gurati naprijed, a kada zastati i preispitati prioritete.

I: Zašto je jedna od najuspješnijih generacija bila tvoja? Šta je to bilo drugačije u onom vremenu prije 20 godina?

N: Mislim da se u toj generaciji desio jedan vrlo specifičan splet okolnosti. Univerzitet SSST je tek startao kao prvi privatni univerzitet u BiH koji u potpunosti educira studente na engleskom jeziku, sa diplomama u saradnji sa britanskim univerzitetom. Mi smo to osjećali svakog dana. Atmosfera je bila skoro pa eksperimentalna sa malim brojem studenata, izuzetno zahtjevnim profesorima, i osjećajem da nemamo pravo biti prosječni jer smo dobili priliku koja je tada bila rijetkost u regionu.

Ali iskreno, mislim da je ključ bila energija, te različita geografska i životna iskustva s kojima smo dolazili. Mnogi smo studirali nakon teškog perioda, znali šta znači raditi ozbiljno i posvećeno, te bili svjesni da nam diploma nije zagarantovan posao. To je odgojilo generaciju koja je morala biti istovremeno tehnička, poslovna i komunikacijski jaka. Danas tu istu generaciju nalazim u top menadžmentu širom svijeta, u međunarodnim organizacijama, malim i srednjim preduzećima, u startupima i to nije slučajno. To je proizvod konteksta koji nije dozvoljavao polovične napore.

I:  Došlo je vrijeme „kada su najtraženiji menadžeri na tržištu oni koji poznaju tehnologiju“, a ti si istovremeno prisutan u akademskom svijetu, međunarodnim organizacijama i poduzetništvu. Kako neko može doći do karijere koja premašuje očekivanja i ostavlja trag? Šta pravi razliku, kako održavaš tempo i ko je tvoja najveća podrška?

N: Nije slučajno što su danas najtraženiji menadžeri oni koji razumiju i koriste tehnologiju, jer već dvije decenije svjedočimo prelasku iz industrijske u digitalnu logiku, a kompanije koje to ne razumiju zaostaju ili polako nestaju. Ono što mislim da pravi razliku jeste sposobnost da inžinjeru objasniš zašto cijena ima veze sa percepcijom kupca, a ekonomisti zašto neka funkcionalnost ne može biti gotova za sedam dana.

Imao sam sreću da se obrazovno krećem kroz sva tri svijeta – kompjuterske nauke i elektrotehnika na SSST-u i Buckinghamu, MBA na univerzitetu iz Sjedinjenih Država, doktorat iz menadžmenta u Sarajevu, pa mi taj „prevodilački“ posao dolazi prirodno. Karijera koja ostavlja trag, mislim, ne nastaje od velikih poteza, nego od dosljednih, ponekad i dosadnih odluka.

Tempo se ne održava motivacijom jer ona traje par mjeseci. Tempo se održava sistemom kroz jasnu rutinu, jasne granice, jasan plan dana. A najveća podrška – uvijek i bez izuzetka, moji roditelji, moja supruga i moja djeca. Bez njihovog razumijevanja, ovaj ritam ne samo da ne bi bio moguć, nego ne bi imao ni smisla.

I: Radio si godinama u UNDP-u i GIZ-u na strateškom razvoju BiH. Zašto su ti angažmani važni za tebe? Koliko se BiH promijenila i gdje stojimo danas u odnosu na region?

N: Ti angažmani su mi važni iz dva razloga. Prvi je vrlo praktičan, jer kroz UNDP i GIZ sam imao priliku vidjeti BiH „iznutra“, sa nivoa strateških dokumenata, ali i sa nivoa pojedinačnih općina, lokalnih zajednica, malih preduzeća i ljudi koji žive ovdje. Drugi je intelektualan jer nisam htio biti profesor koji predaje strateški menadžment iz udžbenika, nego neko ko zna kako se strategija piše, šta se desi kad je nema, i koliko je teško sprovesti je u praksi.

Što se promjene tiče, moramo biti pošteni. BiH jeste napravila iskorake u određenim oblastima, a posebno u IT sektoru, kreativnim industrijama i pojedinim segmentima prerađivačke industrije. Ali u odnosu na region gubimo trku u dva važna pokazatelja: produktivnosti rada i privlačenju investicija po glavi stanovnika. Razlog nije nedostatak resursa, nego nedostatak sinhronizacije između javnog, privatnog i akademskog sektora. Drugim riječima, imamo sastojke, ali nemamo recept i kuhara koji bi to spojio. Tu vidim ulogu institucija poput Univerziteta SSST, ne da rješavamo cijelu zemlju, nego da pokazujemo gdje funkcioniše, kako se to može preslikati i da pomognemo onima koji žele učiniti isto.

I: Kada si shvatio da želiš biti profesor? Šta te motivira i pokreće?

N: Iskreno, nisam to shvatio u jednom trenutku, već se vremenom kristaliziralo. Dok sam radio kao konsultant, primijetio sam da mi najljepši dani nisu oni kada zatvorimo ugovor, nego oni kada nekom iz tima, često mlađem kolegi ili kolegici, uspijem objasniti zašto smo nešto uradili na određeni način. U jednom momentu, kada sam već imao MBA i jasnu poslovnu karijeru, postalo mi je važnije da to znanje ostane negdje, da ima ko da ga prenese dalje. Tako je krenuo doktorat, a iz doktorata, prirodno, akademski poziv.

Ono što me motivira i danas su trenuci, često kratki i često se dese tek mjesecima nakon predavanja, kada mi neko od studenata pošalje poruku da je nešto što smo prošli u učionici upotrijebio u svom poslu, da je donio bolju odluku, da je odbio loš ugovor. To je za mene definicija profesorskog uspjeha. Pokreće me ideja da znanje koje sam stekao kroz greške ne mora svako stjecati na isti, dugačak način.

I: Autor si četiri knjige. Jedna se zove „Nužnost odvezivanja Prometeja: Produktivnošću vođen razvoj BiH.“ Ko je Prometej u ovoj priči i šta je najvažnije saznanje?

N: Knjiga „Nužnost odvezivanja Prometeja" nije autorska monografija već kolektivno djelo nekoliko koautora, ekonomskih stručnjaka u BiH, gdje je svako od nas pokrio onu temu u kojoj radi godinama. Ideja iza projekta bila je da se prvi put na jednom mjestu ponude sinhronizovana, a ne fragmentirana rješenja za budući rast i razvoj domaće ekonomije, od fiskalne politike i tržišta rada, preko industrijske politike, do obrazovanja i inovacija.

Prometej je u našoj priči, naravno, sama Bosna i Hercegovina, zemlja s neuporedivo većim potencijalima od onoga što danas pokazuje, ali vezana lancima koje smo si dijelom sami stavili. Ti lanci nisu mistični, to su neefikasna administracija, izolovani institucionalni silosi, nedostatak povezivanja nauke i privrede, te sistem koji nagrađuje preživljavanje, a ne produktivnost. Zajednička teza koja se provlači kroz sva poglavlja vrlo je jednostavna: BiH neće rasti dok ne odluči da rast traži od produktivnosti rada, a ne od jeftine radne snage i niskih plata. Niska cijena rada možda kratkoročno donosi investicije, ali dugoročno ubija razvoj, a to vidimo kako u brojkama, tako i u valovima odlaska mladih.

Moj fokus u knjizi bio je na obrazovanju, preciznije, na kreativnom i inovativnom obrazovanju, koje smatram ključnim pokretačem budućeg razvoja i inovacija u zemlji. Sve dok obrazovni sistem ostaje mašina za proizvodnju identičnih diploma, a ne sredina koja prepoznaje i njeguje kreativnost, kritičko mišljenje i sposobnost da se ideja pretvori u proizvod, produktivnost u BiH neće rasti, bez obzira na to koliko reformi potpišemo na papiru. Tu se, po mom mišljenju, kriju i naša najveća prilika i naš najveći zaostatak. Najvažnije saznanje, barem za mene osobno, jeste da zemlje koje su uspjele napraviti taj zaokret poput Estonije, Irske, Slovenije u jednom periodu, nisu počele od velikih reformi „odozgo", nego od konkretnih sektora i konkretnih institucija koje su odlučile da ne čekaju „sistem". A skoro u svakoj toj priči, obrazovni sistem je bio jedan od prvih koji je odlučio reagirati. Odvezivanje Prometeja ne počinje od vrha, već počinje od onih koji odluče prestati pristajati na prosječnost. Tu poruku nosim i u učionicu i u svaki projekat.

I: Trenutno vodiš Youth Entrepreneurship Academy. Ko su ti mladi poduzetnici, šta ih zanima i zašto dolaze? Šta je FutureMinds Lab na SSST-u?

N: Youth Entrepreneurship Academy okuplja preko 100 srednjoškolaca iz 10 škola u Kantonu Sarajevo kroz petomjesečni program koji ih vodi od ideje do biznis modela i finalnog pitchinga pred žirijem. Ono što me najviše iznenadilo nije njihova ambicija, nego kreativnost i konkretnost. Ne dolaze više sa konstatacijom „voljela bih nešto u IT-u“. Dolaze sa idejama o aplikacijama za mentalno zdravlje, edukacijskim platformama, agritech rješenjima za male poljoprivrednike. Njihova generacija je odrasla uz YouTube tutorijale, uz globalne uzore u poduzetništvu, i to im je dalo nešto što naša generacija nije imala, a to je uvjerenje da ideja iz Sarajeva, Mostara ili Banja Luke može imati i globalnu vrijednost. To je tihi, ali ogroman mentalni iskorak.

FutureMinds Lab je krovni projekat koji realiziramo uz podršku Evropske unije i njemačkog Saveznog ministarstva za ekonomsku saradnju i razvoj (BMZ), kroz Inicijativu za razvoj privatnog sektora u BiH. Cilj je stvoriti prostor, fizički i programski, gdje se susreću mladi talenti, istraživači, industrija i startup zajednica, s fokusom na digitalnu i zelenu tranziciju. To nije inkubator u klasičnom smislu. To je „soft infrastructure“ koja BiH najviše nedostaje, mjesto gdje se ideje legitimiraju, prevode u modele i povezuju s kapitalom.

I: Na SSST-u razvijate ideju alumni mreže poduzetnika i poduzetnica, ideju koja spaja iskustvo s novim generacijama i otvara poslovne prilike, od zapošljavanja talenata do investiranja u ideje koje nastaju na univerzitetu. Kako taj proces teče u praksi? 

N: Mreža alumni poduzetnika i poduzetnica za nas je više od PR-priče. To je strateški potez. Univerzitet SSST u svom dvadesetogodišnjem postojanju ima ozbiljnu kohortu uspješnih ljudi u biznisu od kojih su mnogi osnovali kompanije, neki vode timove u međunarodnim firmama, a ima i onih koji su već u ulozi investitora. Naša namjera je da to znanje, mreže i kapital povežemo s novim generacijama, tako što alumni dolaze kao mentori, kao prvi kupci ideja koje izlaze iz naših laboratorija, i kao oni koji prepoznaju talente i nude im stažiranje ili posao prije nego što ih „pokupi“ tržište vani.

U praksi, proces je dvosmjeran. Studenti pripreme svoje ideje, a alumni dolaze u kampus na strukturirane sesije. Ono što ne želimo, jeste da to bude nostalgijski klub. Želimo operativnu mrežu gdje mladi alumnus razvija startup, šalje nam upit, mi ga povezujemo sa starijim alumnijem koji je već prošao tu fazu skaliranja. Ako uspijemo da to zaživi u sljedećih nekoliko godina, mislim da ćemo imati prvu pravu poduzetničku alumni zajednicu u zemlji, i to ne kao slogan, nego kao funkcionalan ekosistem.

I:  Kažeš da će do 2030. veliki broj mladih morati sami kreirati svoju poslovnu priliku. Šta to tačno znači? Koliko su mladi u BiH spremni za to, šta im danas najviše nedostaje i šta je tvoja preporuka za njih?

N: Kada kažem da će do 2030. veliki broj mladih morati sam kreirati svoju poslovnu priliku, ne mislim apokaliptično, mislim statistički. Globalni izvještaji o budućnosti rada, od Svjetskog ekonomskog foruma do velikih konsultantskih kuća, govore isto: do 2030. nestat će desetine miliona radnih mjesta kakve poznajemo, a pojavit će se nova zanimanja koja danas ne postoje ni u nomenklaturi. To znači da klasična putanja „završi fakultet, nađi posao, ostani 30 godina“ za većinu mladih neće biti realna opcija. Morat će sami kreirati svoja zanimanja, kombinujući vještine, gradeći lične brendove, radeći za više klijenata, prelazeći iz sektora u sektor.

Što se mladih u BiH tiče, tehnički su, naročito u IT-u, među najboljima u regionu. Najviše im nedostaju tri stvari. Prvo, poslovna i finansijska pismenost – kako se postavlja cijena, kako se piše ponuda, kako se vodi ozbiljan razgovor sa stranim klijentom. Drugo, izlaganje globalnom kontekstu – mnogi nisu radili van zemlje, niti razumiju kako tržišta van BiH funkcionišu. I treće, sposobnost da preuzmu rizik i da neuspjeh tretiraju kao podatak, a ne kao kraj svijeta.

Moja preporuka mladima je jednostavna: počnite, sada, s nečim svojim. Ne mora biti firma, može biti projekat, freelance posao, online proizvod, instagram stranica koja se monetizira. U toj prvoj, malo amaterskoj epizodi naučit ćete više nego u tri godine bilo kakvog formalnog programa. A nama, državi, gradovima i fakultetima, moramo prestati pričati o mladima kao o „budućnosti“ i početi ih tretirati kao odgovorne aktere u sadašnjosti. Sa pristupom resursima, mentorstvom i ozbiljnim povjerenjem.

Na svom profesionalnom putu Nedim Čelebić je od ambicioznog studenta, spremnog da radi na pet projekata istovremeno, stigao do karijere eksperta i stratega koja mu je omogućila da vidi Bosnu i Hercegovinu iznutra. Svjestan da iskorak postoji, ali i da se ništa neće desiti ako budemo čekali reformu odozgo, na idealnoj poziciji, kao profesor, autor i strateg, mijenja sliku našeg društva.

Svojom pričom pokazuje da karijera koja ostavlja trag ne počinje od velikih poteza, nego od iskrene želje da preneseš znanje i, kako kaže, od dosljednih, ponekad i dosadnih odluka. Takav tempo nije uvijek lako održati. Ali sistem, jasna rutina, jasne granice i plan dana, gradi se svaki dan. I upravo to ostavlja trag, ali nas i priprema za budućnost koja dolazi.