Adnan Muminović: Ne treba nam junak, treba nam hrabrost da počnemo

Ostalo je pitanje koje nas prati godinama: jesmo li zaista izgubili sposobnost za takve uspjehe, i ako jesmo, kako je ponovo izgraditi?

O tome u novoj epizodi podcasta Kultura poslovanja govori dr. Adnan Muminović, ekonomista i istraživač čiji rad spaja makroekonomiju, institucije i psihologiju ekonomskog života. Doktorirao je ekonomiju, magistrirao na London School of Economics, radio na socioekonomskim reformama i javnim politikama, a danas predaje na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Njegov fokus je način na koji kultura, institucije i kolektivna uvjerenja oblikuju ambiciju i razvoj jednog društva, tema kojom se, kako sam kaže, bavi i mimo posla, jer ga iskreno opterećuje.

Razgovor je krenuo od mita o zlatnom dobu, a završio pitanjem šta bi jedna generacija morala uraditi da za dvadeset godina može iskreno reći da je zemlju ostavila boljom nego što ju je zatekla.

Nostalgija često govori više o sadašnjosti nego o prošlosti
Adnan je oprezan prema poređenjima "tada" i "sada", prije svega zato što nijedan od sagovornika nije živio u tom vremenu da bi o njemu mogao suditi objektivno. Dio nostalgije za mladošću, kaže, lako se pomiješa s nostalgijom za sistemom, iako to nisu ista stvar. Ipak, ne poriče da je Sarajevo osamdesetih doživjelo kulturni, sportski i ekonomski vrhunac s kojim se danas teško mjeriti.

Ono što mu je zanimljivije od same prošlosti jeste zašto je nostalgija za njom danas jača u nekim zemljama nego u drugima. Prema onome što je čitao, jugonostalgija je danas najslabija u Hrvatskoj i na Kosovu, dvije zemlje s vrlo različitim, ali jasno vidljivim pričama o napretku.

„Puno te jugonostalgije potiče iz neuspjeha ovih današnjih vremena."

Umjesto da žali za onim što je moglo biti, uspješna privatizacija, autoput izgrađen na vrijeme, politike bez tolerancije na korupciju, Adnan prošlost tretira kao dokaz da je nešto slično već jednom bilo moguće, a ne kao mjesto u kojem treba ostati.

Ne čekamo heroja, nego kritičnu masu ljudi
Povod za jedan dio razgovora bio je dokumentarac o Emeriku Bloomu, industrijalcu koji je od Energoinvesta napravio kompaniju svjetskog ranga. Adnan u njemu prepoznaje opasnu naviku, čekanje da se pojavi neko poput njega, "novi Tito" ili "novi Bloom", koji će sve postrojiti umjesto nas. Takvo razmišljanje, kaže, otkriva više o ljenosti da se preuzme odgovornost nego o stvarnoj potrebi za jakim vođom, a čak i kada jedna osoba uspije napraviti nešto veliko, to rijetko preživi njen odlazak, baš kao što se pokazalo i s Jugoslavijom nakon Tita.

Ono što stvarno pravi razliku, po njemu, nije jedan čovjek nego kritična masa ljudi spremnih da preuzmu inicijativu, u obrazovanju, privredi, javnim institucijama, i za grad poput Sarajeva ta masa je manja nego što bismo pomislili.

„Deset, petnaest ljudi koji inače ne bi bili skloni da uđu u politiku, pa uđu u neki vid javnog djelovanja, to onda privuče još petnaest, pa još petnaest, i to je na kraju dana ono što ti treba."

Snalažljivost nije odsustvo sistema, nego loš sistem
Jedna od uvriježenih ideja o ovom podneblju je da ovdje vlada snalažljivost, sposobnost da se stvari riješe preko veze, mimo procedure. Adnan se ne slaže s tim da to znači odsustvo sistema. Prema njemu, sistem postoji, samo je to sistem u kojem svako unaprijed zna koga treba nazvati, koga za šta zamoliti i šta kome dati, a takav sistem na kraju sve košta više, novca, vremena, energije, nego da pravila jednostavno rade onako kako bi trebala.

„Nije istina da mi nemamo sistema. Mi imamo sistem, samo je to sistem gdje, šta god da ti se desi, ti znaš koji ti je slijed događaja, koga treba da nazoveš, koga treba za šta da zamoliš, šta kome da daš."

Kao suprotan primjer navodi Hrvatsku, gdje se poljoprivredne subvencije dodjeljuju gotovo automatski po prijavi, a kontrola dronovima i nezavisna inspekcija provjeravaju poslije. Razlika, kaže, nije u tome da su Hrvati odjednom postali pošteniji, nego u tome što je sistem izgrađen s pretpostavkom da će ljudi tražiti rupe, i onda te rupe unaprijed zatvara.

„Skontali su da dok god budu imali priliku da varaju sistem, da će ga varati, i kreirali su sistem da se čuvaju sami sebe."

Siguran posao je racionalan izbor, i baš je to problem
Na pitanje zašto mladi ljudi ovdje i dalje sanjaju o poslu u državnoj instituciji umjesto o pokretanju vlastitog biznisa, Adnan nudi odgovor koji zvuči neočekivano, jer je taj izbor, čisto ekonomski gledano, racionalan. Prema istraživanju Svjetske banke koje navodi, plate u javnom sektoru u Bosni i Hercegovini u prosjeku su 19 posto više nego u privatnom, uz duži godišnji odmor i praktičnu sigurnost od otkaza.

Ali ne svodi cijelu priču na brojke. Sigurnost posla, kaže, nosi vrijednost koja nadilazi ekonomsku logiku, jer briga o preživljavanju kognitivno iscrpljuje čovjeka do te mjere da mu ne ostaje prostora ni za roditeljstvo ni za lični razvoj.

„Imati sigurnost posla, neku sigurnost dohotka, je neizmjerno važno psihološki."

Problem nastaje kada se ta psihološka potreba pretvori u strukturni teret za cijelo društvo, jer neko na kraju mora finansirati te plate, a političari koji dijele javni novac rijetko razmišljaju o tome ko ga zapravo stvara.

Rat je promijenio i one koji ga nisu proživjeli lično
Jedan od najtežih dijelova razgovora ticao se posljedica rata na generacije rođene poslije njega. Adnan je dugo istraživao kako ratna iskustva utiču na povjerenje među ljudima, a otkriće koje ga je najviše pogodilo jeste da djeca preživjelih roditelja često imaju niži nivo povjerenja od samih roditelja, upravo zato što ih roditelji odgajaju u duhu opreza prema drugima.

„Djeca ljudi koji su preživjeli rat i koja su rođena poslije rata imaju zapravo još niži nivo povjerenja od njihovih roditelja."

Istu logiku primjenjuje na visoku stopu pušenja u regiji, koju čita kao oblik fatalizma, filozofiju "iskoristi dok imaš" koja otežava dugoročno planiranje, bilo na ličnom nivou, bilo na nivou institucija koje se ne grade preko noći.

Ono što nas zadržava jesu vicevi koje pričamo o sebi
Kao ilustraciju kolektivnog nedostatka samopouzdanja, Adnan navodi fudbalsku reprezentaciju Bosne i Hercegovine, gdje je primijetio da tim najčešće popusti baš kada vodi rezultatom, kao da pobjeda djeluje nezasluženo. Zanimljivo mu je da su upravo igrači odrasli u dijaspori, u drugačijim sistemima, ti koji timu unose stabilnost i vjeru da se zaista može pobijediti.

„Naši ljudi kad odu vani cvjetaju, dok se ovdje ne razvijaju."

Povezuje to i s vicevima o "glupim Bosancima" koje ovdje svi znaju i svi pričaju, jer dijete koje odrasta uz takve viceve, htjelo ili ne, na kraju ih djelimično i prisvoji. Priznaje da to prepoznaje i kod sebe, kad na sastanku vani prvo sluša, a tek kasnije shvati da nije čuo ništa pametnije od onoga što je i sam mislio reći.

Za kraj razgovora, Adnan se vratio na pitanje kojim je vođen cijeli podcast, šta bi trebalo da se dogodi da za dvadeset godina može iskreno reći da je njegova generacija zemlju ostavila boljom. Odgovor koji je ponudio bio je jednostavan, ali ne i lak, graditi institucije koje nadžive pojedinca, i mladim ljudima davati prostor da pokušaju, padnu i probaju ponovo, umjesto da im se govori kako je nekad sve bilo bolje, a od njih se ništa ne očekuje.

„To je fundamentalno, da im daješ krila, da ih ohrabruješ, da ih tjeraš dalje."

Prije dva mjeseca postao je otac, kaže, i to mu je dalo dodatni razlog da vjeruje da vrijedi truda, iako zna da za njegovog života stvari vjerovatno neće biti mnogo bolje. Neke stvari, dodaje, grade se generacijama, a razgovor o njima, otvoreno i bez uvijek gotovih odgovora, već je jedan od koraka.

Epizodu podcasta Kultura poslovanja u kojoj je gost Adnan Muminović pogledajte na YouTube kanalu.