Zerina Zinger: „Mene pokreće sloboda da živim i radim u skladu sa sobom. Jer samo tada mogu dati svoj maksimum"

Zerinu Zinger poznajemo kao osnivačicu Zinger Studija i edukatoricu koja je osnažila više od 1.000 studenata . Prepoznajemo je kao uspješnu dizajnericu koja je uz jasno zacrtan cilj, snažan karakter i podršku stigla do regionalne prepoznatljivosti.

U razgovoru za Kulturu poslovanja, Zerina govori o iskustvima koja su oblikovala put koji je išao kroz Ringling College of Art and Design u Floridi, IT sektor, Njemačku sve do povratka kući.  Sa nama dijeli svoju najveću lekciju i otkriva kako je gradila zajednicu i biznis modelu u kojem nema mjesta za alarm, prazne sastanke i pozive koje ne želi.

U tom prostoru slobode, priča o Zerini je priča o autentičnosti, podršci i pravilima koja je sama napisala. To je priča koja stoji između dva trenutka iz biografije, a najglasnije govori o fascinantnom karakteru koji se nazirao i u srednjoškolskim danima. 

Sagovornica: Zerina Zinger, osnivačica Zinger Studija i edukatorica
Razgovarala: Ilma Islambegović Fišo

1. Da slikaš tinejdžericu koja treći dan po povratku iz prvog razreda gimnazije baca ruksak i kaže da želi promijeniti školu, kojim bojama bi je slikala? Kako bi je opisala? Ko bi sve odmah znao da se radi o tebi?

Definitivno bih je slikala monokromatski, sa puno kontrasta. Bez nekih nježnih prelaza, bez umiljatih tonova, nego onako kako je i bilo: jasno, direktno i bez foliranja. To bi bila slika jedne hrabre, tvrdoglave i vrlo svjesne mlade žene koja se već tada bunila protiv sistema školovanja koji nas pokušava naučiti svačemu, a vrlo često nas ne osposobi ni za šta konkretno.

Mislim da bi mnogo ljudi odmah znalo da se radi o meni, jer je to baš jedna od onih osobina koje me prate cijeli život. Ja sam veliki rizičar. Kod mene je vrlo često ili sve ili ništa. Nisam nikad bila osoba koja će nešto raditi reda radi, samo zato što “tako treba”. Ako već idem, idem do kraja. Ako ne vjerujem u nešto, onda me tu nema. Tako da bi taj ruksak bačen treći dan škole vjerovatno bio najrealističniji autoportret mog karaktera.

2. Tvoje srednjoškolsko iskustvo, ali i život tekao je drugačije nego kod tvojih vršnjaka. U jednom intervjuu si rekla da su te roditelji podržali kada si se odlučila ispisati iz gimnazije. Koliko je važna uloga roditelja i njihova podrška, ali i pružanje slobode, da bi dijete izraslo u autentičnu, slobodnu i uspješnu osobu?

Jesu me roditelji podržali, ali ne u onom romantičnom smislu da su oni bili oduševljeni mojom odlukom i rekli: bravo, kćeri, samo leti. Više je bilo u fazonu: dobro, ova će svakako uraditi po svom, pa da vidimo kako da preživimo i mi i ona. I iskreno, mislim da je to isto neka vrsta podrške.

Ja sam tada bila vrlo jasna. Moja opcija nije bila da ostanem u školi koja meni ne odgovara i da se uklapam po svaku cijenu. Moja opcija je bila ili da idem putem koji sam sama sebi zacrtala, ili da ne idem nikako. To naravno zvuči malo dramatično, ali ja sam od malih nogu bila takva. Uvijek sam imala vrlo jasno definisane ciljeve.

Ja sam već u osmom razredu osnovne škole znala da želim ići na Koledž Ujedinjenog svijeta u Mostaru. Znala sam da, ako želim biti autentično ja, ne mogu ići istim putem kojim idu svi drugi. Morala sam pokazati drugačije vještine, graditi vannastavne aktivnosti, skupljati iskustva, bodove i rezultate koji će me dovesti tamo gdje želim. A da bih to mogla, morala sam sebi napraviti prostor za to.

Mislim da je uloga roditelja jako važna, ali ne samo kroz podršku nego i kroz slobodu. Dijete ne može postati svoja osoba ako ga stalno pokušavamo ugurati u tuđe definicije uspjeha. Nekad najveća podrška nije aplauz, nego to da roditelj kaže: ne razumijem te potpuno, ali vidim da ti znaš gdje ideš.

3. Put od izbora veterine do sudbinskog poziva bio je zanimljiv i neobičan. Ali, kada si došla na studij, kako si uspijevala ostati fokusirana na ono što je zaista važno? Plaža na 500 metara od tebe, a ti učiš, crtaš, a poslije toga ideš na posao...

Ja sam odmalena htjela veterinu. Bila sam opsjednuta životinjama. Skupljala sam ih, donosila kući, liječila, vodila veterinarima, družila se s veterinarima više nego s pola ljudi. I danas su životinje veliki dio mog života. Imamo četiri psa i dvije mačke, svi su usvojeni osim jednog koji je moj i koji sa mnom traje već 15 godina. Tako da ta ljubav nikad nije nestala.

Ja bih vrlo vjerovatno i otišla na veterinu da sam tada imala jaču podlogu iz hemije i da sam na vrijeme znala koliko je to zapravo ozbiljan uslov za takav fakultet. Ali nisam. I u jednom trenutku sam morala prihvatiti da ono što sam zamišljala kao životni poziv možda ipak neće biti moj put.

Tada sam prihvatila nešto što sam dugo smatrala hobijem, a ne zanimanjem. Ja sam to tada zvala umjetnost. Kasnije je to postao dizajn. Danas je to negdje na vrlo zanimljivoj klackalici između dizajna, arhitekture i IT-a.

A što se tiče fokusa na studiju, iskreno, fokusirala sam se vrlo jednostavno: stipendija mi je bila uslovna. Ako padnem s ocjenama, gubim stipendiju i vraćam se kući. A to nije bila opcija. Meni cilj nije bio da se sunčam i glumim američki film. Meni je cilj bio da završim fakultet.

Pošto ne smatram sebe nekim genijem koji sve hvata iz vazduha, moj jedini način je bio da radim više od drugih. Da učim više, da crtam više, da se više trudim. A posao koji sam kasnije dobila na fakultetu, vezan za 3D modelovanje i renderovanje, zapravo mi je dodatno otvorio oči. To je bila vrlo odgovorna pozicija, posebno zato što sam radila s tuđim fajlovima i pomagala ljudima na finalnim projektima. Kad te neko zove u tri ujutro jer mu se srušio file, tu ili paničiš ili odrasteš. Ja sam, srećom, odrasla.

4. Koliko je iskustvo studiranja vani utjecalo na tvoj uspjeh? Jesi li tamo naučila i o načinu poslovanja, ne samo o dizajnu?

Studiranje vani je na mene utjecalo ogromno, i to ne samo profesionalno nego i ljudski. Nije stvar samo u tome što sam naučila dizajn. Naučila sam standarde. Naučila sam odgovornost. Naučila sam da ideja sama po sebi ne znači ništa ako ne znaš da je realizuješ, iskomuniciraš, organizuješ i odbraniš.

Tamo sam vrlo rano shvatila da kreativnost bez discipline nije dovoljno. Da talent bez rada ne znači puno. I da posao nije samo ono što vidiš na kraju na slici, nego i sve ono iza toga: organizacija, rokovi, sistem, odgovornost prema klijentu, timu i vlastitom imenu.

Također sam naučila da profesionalizam nema veze s tim koliko si glasan, nego koliko si pouzdan. I mislim da me upravo to kasnije oblikovalo i kao dizajnericu i kao edukatoricu.

5. Šta se sve spojilo i rezultiralo tvojim uspjehom? Da li je to bilo jer si učila i mijenjala se tamo gdje su drugi zapeli? Onda kada si kist zamijenila 3D crtanjem, ili kada si nakon prvog 4D časa otišla naučiti više o kompjuterima?

Apsolutno mislim da jeste. Samo, ja zapravo nikad nisam zamijenila kist. Ja sam ga samo spustila na sto i rekla mu: sačekaj me malo. I danas imam bezbroj kistova za akril i ulje i nosim ih sa sobom gdje god se selim, iako aktivno ne slikam već više od deset godina. Nekako mi je važno da su tu, kao podsjetnik odakle je sve počelo.

Jer da nije bilo tog klasičnog crtanja, vjerovatno nikad ne bih došla ni do 3D crtanja. Ali najveća prekretnica nije bila samo prelazak sa kista na kompjuter. Najveća prekretnica je bio trenutak kad sam shvatila koliko zapravo ne znam.

To se desilo nakon 4D časa, koji je bio posvećen motion dizajnu. Tu sam se našla okružena ljudima koji su bili vanserijski talenti. Dva moja kolege s fakulteta kasnije su osvojila i Grammyje za svoje projekte. I kad se nađeš pored takvih ljudi, vrlo brzo ti ego sjedne gdje mu je mjesto. Ja sam tada shvatila da moram raditi mnogo više na sebi.

Pošto sam bila jako loša s kompjuterima, uradila sam ono što ja inače radim: otišla sam pravo tamo gdje me najviše strah. Počela sam tražiti posao u IT-u. Htjela sam biti blizu tehnike, blizu računara, blizu svega što nisam znala. Prvi posao mi nije bio glamurozan. Preslagala sam računare, mijenjala UPS-ove, baterije, radila sve ono što mnogima ne zvuči nimalo kreativno. Ali meni je to bilo zlato. Jer sam iz svog neznanja otišla po znanje. I to je, mislim, jedna od najvažnijih stvari koje sam ikad uradila za sebe.

6. Kako si došla do toga da možeš izbjeći prazne sastanke, pozive koje ne želiš? Kakav je osjećaj moći odbiti sastanke koje ne želiš i kako si došla do tog modela rada? Koliko su ti u tome pomogli biznis mentori?

Ja se danas jednostavno trudim da komuniciram i sarađujem s ljudima koji me pune, a ne prazne, i emotivno i intelektualno. Na pozive se skoro nikad ne javljam. Na poruke odgovaram. Na mailove sa svojim učenicima redovno odgovaram. Ali sastanke generalno ne volim. Iskreno, mrzim ih. Pogotovo one sastanke koji su ustvari tri rečenice razvučene na sat vremena, uz ozbiljna lica i važan ton, kao da potpisujemo mir u svijetu.

Meni je vrijeme najvažnija valuta. Ja sve mjerim vremenom. Nekad mi je iskreno draže spavati nego sjediti na nekom sastanku koji nije morao ni postojati. I mislim da to nije bahatost, nego zrelost.

Osjećaj da možeš odbiti sastanke koje ne želiš je divan. To je jedna vrsta slobode koju sam debelo zaradila. Dugo sam radila preko svih svojih granica, bila svima dostupna, prihvatala sve, objašnjavala sve, stizala sve. I u jednom trenutku shvatiš da ni sijalica ne može gorjeti vječno. Ima svoj vijek trajanja. Moja je gorjela pošteno. I bilo je krajnje vrijeme da promijenim model rada.

Biznis mentori su mi u tome pomogli mnogo. Posebno Invision iz Bihaća, koji su bili moji prvi ozbiljni biznis mentori, a danas smo i partneri. Oni su mi otvorili pogled prema drugačijem načinu rada, drugačijem pristupu ljudima i poslu. Kasnije sam se dodatno edukovala kroz psihoterapiju, coaching i sve ono što savremeni biznis danas nosi. Tako da granice nisu došle same od sebe. Došle su iz iskustva, umora i vrlo svjesne odluke da više neću živjeti protiv sebe.

7. Kada biti drugačiji, svoj i tvrdoglav dobija pozitivnu konotaciju? U takvoj slobodi, kako izgleda tvoj dan? Šta te pokreće?

Iskreno, vrlo kasno. Tek sada, u 34. godini, od nekih ljudi dobijam priznanja od kojih sam prethodne 33 godine uglavnom slušala da od toga nema ništa, da je to glupost, da je prazna priča, da od toga nema hljeba u Bosni i da ja od svega toga neću napraviti ništa.

Ja sam se cijelo to vrijeme pravila gluha žaba. I to mislim kao kompliment samoj sebi. Nisam dozvoljavala da me tuđa mišljenja, strahovi i projekcije pomjere s mog puta. Kad si drugačiji, ljudi te vrlo često pokušavaju ugurati nazad u kalup, čisto da bi im bilo lakše da te razumiju. A istina je da nas ne mora niko razumjeti. Dovoljno je da mi razumijemo sebe.

U toj slobodi moj dan izgleda vrlo neklasično. Budim se bez alarma, kad se naspavam. Nekad je to osam ujutro, nekad jedanaest, nekad poslije dva popodne. Evo, dok snimam ovaj intervju, dva i po su ujutro i ja sam potpuno budna i sretna jer sada imam inspiraciju da ovo uradim. Sutra možda neću raditi ništa. I to je meni luksuz.

Kad radim, radim ozbiljno. Tada me ništa ne ometa osim eventualno bolesti. Ali isto tako znam sebi napraviti prostor da uzmem random srijedu ili četvrtak slobodno i da ne radim apsolutno ništa. Mene pokreće sloboda da živim i radim u skladu sa sobom, sa svojim emocijama, energijom i kreativnošću. Jer samo tada mogu dati svoj maksimum.

8. Više od 1.000 studenata, Instagram koji raste u oblasti gdje estetika prodaje sama sebe. Kako si pronašla prave ljude koji te mogu pratiti i podržati u izgradnji zajednice? Da li je ovo biznis za sebe?

To je zapravo nastalo totalno slučajno i, iskreno, iz jedne velike frustracije. Imala sam klijenticu koja je imala toliko izmjena i ideja i intervencija da sam u jednom trenutku pukla i rekla: slušaj, evo ti file, pa ti sebi crtaj. Kad nacrtaš, pošalji meni, pa ću ti reći je li dobro ili nije. Danas to zvuči smiješno, ali iz takvih situacija često nastanu ozbiljne stvari.

Nakon toga sam o toj situaciji pričala na coachingu sa Aylom iz Invisiona i upravo je iz tog razgovora nekako izrastao moj prvi kurs. Ja iskreno nikad nisam imala plan da predajem na našem jeziku. Sva moja terminologija, način rada, svi pojmovi koje sam koristila bili su na engleskom i bilo mi je jako teško to prevoditi ljudima na način da razumiju suštinu.

Ali pravi ljudi su nekako našli mene. Prepoznali su da u sebi imaju ljubav prema dizajnu interijera. Neki su htjeli sami sebi urediti dom. Neki su se pronašli u novoj karijeri. Neki su htjeli prijeći iz građevine ili arhitekture u dizajn interijera. U zadnjih nekoliko godina kod nas se jako jasno vidi da dizajn interijera više nije sporedna stvar niti nešto što radi “ko stigne”. Danas se toj struci pristupa ozbiljnije, i meni je iskreno drago što sam bila jedna od onih koja je tu priču gurala i onda kada je malo ko o tome pričao.

A da li je ovo biznis za sebe? Apsolutno jeste. Izgradnja zajednice je ozbiljan posao. To nije samo estetika, lijep feed i par storyja. To je povjerenje, kontinuitet, komunikacija, edukacija, emocija i odgovornost prema ljudima koji ti vjeruju.

9. Na putu do uspjeha, koliko puta si počela ispočetka i mijenjala biznis model?  Ko je bio tvoja najveća podrška i ko je tvoja podrška danas?

Do sada sam počinjala tri puta samo u BiH. Zakoni se razlikuju u entitetima BiH a moj biznis model prvi se zasnivao na uslugama dizajna ali samo online. I to mi nije bio dobar biznis model.

Drugi  pokušaj i drugi biznis model je bio da radim sve - plus nadzore i izvedbu. Taj biznis model je bio dobar ali više nije bio u skladu sa mojim životnim stilom jer mi se počeo preklapati sa trećim biznis modelom koji danas radim. Danas, treći pokušaj i treći biznis model se zasniva na edukaciji, radu online, mentoringu i uopšteno je fokusirano na sve digitalno.

I to mi je bila najteža odluka da donesem u zadnjoj godini dana - da shvatim da ne mogu raditi 2 biznis modela i biti u svakom CEO. Nešto mora ili da ode ili ja moram da se drastično promjenim. Meni se nije drastično mjenjalo pa sam odlučila da promjenim biznis model.

U svemu tome mi je bračni partner najveća podrška je život sa osobom poput mene je jako težak i nepredvidiv.  Standardni kućni protokoli (doručak, ručak, večera) su nemogući a ja kada sjednem da radim, radim vrlo često do kasno u noć, odnosno kako me “inspiracija” uhvati.

Sobzirom na to da je on slične struke - IT tehničar + radio je kao pripadnik OSBiH kao IT, podržava me i u poslu i kao bračni partner. Zna koliko energije je potrebno da bi se izgradilo ime i prepoznatljivost na Balkanu kakvu ja imam danas.

10. Planovi za budućnost i poruka za one koji se dvoume: živjeti autentično ili pristati na pravila?

Ja se definitivno vidim u edukaciji, u IT sferi, u biznisu i u dizajnu interijera, jer je to prostor u kojem se prirodno krećem i koji me stvarno iskreno zanima. Volim istraživati, volim testirati, volim učiti i volim prenositi znanje. Posebno danas, u vremenu kada je tema vještačke inteligencije svuda oko nas i kada svaki treći naslov pita hoće li nam AI uzeti posao.

Meni je to interesantna tema, ali mislim da ljudi često gledaju samo jedan mali dio slike. Pored AI-a postoje i druge tehnologije koje tek dolaze ili su već tu, ali ih mnogi još ne razumiju dovoljno. Lider tehnologija, VR tehnologije, tehnički alati, softveri, workflow sistemi — sve su to stvari koje traže i dizajnersko i tehničko i IT znanje. I upravo tu vidim svoj prostor.

Što se tiče budućnosti, osjećam da nisam potrošila ni deset posto znanja koje imam i koje mogu podijeliti. I to me raduje. To znači da imam još mnogo toga da dam.

A poruka za one koji se dvoume između autentičnog života i pristajanja na pravila bila bi vrlo jednostavna: ako cijeli život pokušavaš stati u nešto što ti je premalo, nemoj se čuditi što se u tom prostoru gušiš. Nije poenta da te svi razumiju. Nije poenta ni da ti svi aplaudiraju. Poenta je da ti sebe možeš pogledati u ogledalo i reći: živim život koji je moj.

Školarka koja baca ruksak treći dan školovanja, pronalazila je prilike i preuzimala rizike. Na svom profesionalnom putu, Zerina je njegovala talenat, ali je znala da kreativnost bez discipline ne vrijedi mnogo. Dok su se drugi sunčali, ona se sukobljavala s neznanjem.

U svojim tridesetim izgradila je karijeru o kojoj mnogi sanjaju. Prostor da radi ono što voli, onda kada želi. Put do slobode nije uvijek jednostavan, ali znanje i pokušavanje, povjerenje i odgovornost vode tamo. U onaj prostor slike u kojem će pored školarke stajati žena koja tačno zna kako će izgledati njen portret.