Imposter sindrom: Kako prevazići unutrašnju nesigurnost?

Odakle dolazi pojam imposter fenomena, zašto procjene rasprostranjenosti variraju od 9 do 82% i zašto dio stručnjaka kritizira naziv „sindrom“ kao preusko gledanje na problem.

9. februar 2026. - 13:38
Ažurirano: prije 1 mjesec
Imposter sindrom: Kako prevazići unutrašnju nesigurnost?

Ukratko: Pojam su 1978. skovale Pauline Clance i Suzanne Imes, u uskoj kliničkoj studiji s oko 150 žena, ne u mjerenju na širokoj populaciji. Sistematski pregled iz 2020. nalazi da procjene rasprostranjenosti variraju od 9 do 82%, zavisno od upitnika. Ozbiljna kritika iz 2021. upozorava da naziv „sindrom“ problem seli iz sistema u pojedinca. Savjeti na kraju su naša preporuka.

Vodič je za zaposlene, menadžere i HR u BiH. Osjećaj da ne zaslužujete svoj uspjeh ili da ćete biti „otkriveni“ kao prevara nije rijedak, ali se oko njega razvilo i dosta pretjerivanja i pojednostavljivanja. Prije savjeta, pogledajmo odakle termin dolazi i šta istraživanja zaista pokazuju.

Nijedno istraživanje u ovom vodiču nije rađeno u BiH. Najbliži podatak je iz Eurofoundovog izvještaja o uslovima rada na Zapadnom Balkanu (2026.): u telefonskoj anketi u BiH, rađenoj od marta do jula 2021., 59,7% zaposlenih se složilo da za svoj rad dobija priznanje koje zaslužuje, naspram 72,2% u EU. Anketa ne mjeri imposter fenomen, samo osjećaj priznatosti.

Više tekstova naći ćete u temi Lični razvoj.

Otkuda termin dolazi: uzak klinički uzorak iz 1978.

Psihologinje Pauline Clance i Suzanne Imes su termin prvi put opisale 1978. u časopisu Psychotherapy: Theory, Research and Practice, i to kao „imposter fenomen“, ne „sindrom“: nije riječ o kliničkoj dijagnozi. U radu opisuju iskustvo iz prethodnih pet godina rada s preko 150 uspješnih žena, u individualnoj terapiji, grupama i na vlastitim predavanjima: 95 studentica i 10 doktorica nauke na jednom manjem univerzitetu, 15 studentica, 20 studentica postdiplomskog studija i 10 profesorica na jednom velikom univerzitetu, šest studentica medicine i 22 profesionalke iz prava, antropologije, sestrinstva, savjetovanja, socijalnog rada i drugih struka. Autorice navode da su žene u uzorku uglavnom bile bijele, srednje do više klase, između 20 i 45 godina; oko trećina su bile klijentice terapije, a ostale su bile u grupama ili na časovima koje su same vodile.

Dva porodična obrasca i uzak uzorak

U istom radu opisuju i dva porodična obrasca koje su primijetile kod klijentica. U jednom porodica djevojčicu vidi kao „osjećajnu“, a pamet pripisuje sestri ili bratu; odrasla žena onda cijeli život dokazuje sebi i porodici da je pametna, ali uspjeh porodicu ne uvjeri. U drugom porodica dijete od malena vidi kao savršeno u svemu; kad dijete primijeti da neke stvari ne postiže s lakoćom, zaključi da mora biti glupo, jer nije genije. Oba obrasca su kliničko zapažanje autorica na njihovim klijenticama, ne mjerenje na širem uzorku.

Ovo nije mjerenje na reprezentativnom uzorku. Clance i Imes nisu koristile upitnik niti izračunale koliko je postotak žena imao taj osjećaj, nego su opisale obrazac koji su same prepoznale kod svojih klijentica i polaznica. Upitnik za mjerenje (Clance Impostor Phenomenon Scale) Clance je objavila tek 1985. U fusnoti rada autorice navode da su u svom kliničkom iskustvu fenomen rjeđe i slabije primijetile kod muškaraca, ali to izričito nazivaju kliničkim zapažanjem koje treba istražiti, ne nalazom.

Koliko je zaista raširen? Sistematski pregled ne daje jedan broj

Dena Bravata i saradnici su u sistematskom pregledu (Journal of General Internal Medicine, 2020) pregledali 62 studije s ukupno 14.161 učesnika. Procjene rasprostranjenosti variraju od 9 do 82%, najviše zavisno od toga koji je upitnik korišten i gdje je povučena granica između „ima“ i „nema“ taj osjećaj. Kod iste studije promjena granice mijenjala je postotak: jedna od uključenih studija dobila je 24% s jednom granicom i 39% s drugom, na istim ljudima.

Većina uključenih studija mjerila je studente (prosječna starost oko 20 godina), u presječnim anketama na prigodnim uzorcima; samo 20 od 62 studija navodi odobrenje etičkog komiteta. Autori upozoravaju i na moguću pristrasnost objavljivanja, jer je u svakoj uključenoj studiji barem dio ispitanika prijavio taj osjećaj.

Od 33 studije koje su poredile spolove, 16 je našlo da žene prijavljuju više tog osjećaja, a 17 nije našlo razliku. Autori zaključuju da je osjećaj čest kod žena, uključujući žene u liderstvu, ali pogađa i muškarce. Povezan je s anksioznošću, depresijom, nižim samopoštovanjem, a kod srednjoškolaca i s ranijim suicidalnim mislima; na poslu je povezan sa slabijim učinkom i zadovoljstvom, većim sagorijevanjem i manje planiranja karijere. Organizaciona podrška je slabila vezu između ovog osjećaja i sukoba posla i privatnog života. Prediktori uključuju perfekcionizam, strah od neuspjeha i strah od uspjeha, osjećaj da sami ne kontrolišu ishode te roditeljsku prezaštićenost. Nijedna uključena studija nije testirala konkretan tretman; autori predlažu da se to istraži, a poslodavcima predlažu kulturu u kojoj se greške ne tumače kao neuspjeh, mentorstvo i obuku.

Kritika: da li „sindrom“ stavlja odgovornost na pogrešno mjesto?

Ruchika Tulshyan i Jodi-Ann Burey su u tekstu za Harvard Business Review (2021) uputile ozbiljnu kritiku na popularnu upotrebu termina. Ovo je stav dvije praktičarke objavljen u uglednom poslovnom časopisu, ne recenzirano istraživanje, ali ga vrijedi poznavati jer mijenja sliku. Autorice podsjećaju da je originalna studija Clance i Imes iz 1978. isključila žene druge boje kože i žene različitih nivoa prihoda, pa pišu da je uticaj sistemskog rasizma, klasizma, ksenofobije i drugih predrasuda bio u potpunosti odsutan kada je pojam nastao.

Njihova glavna teza: nazivanje ovog osjećaja „sindromom“ seli problem u pojedinca, dok je kod mnogih žena, posebno žena druge boje kože, osjećaj da ne pripadaju zapravo posljedica stvarne isključenosti i predrasuda na poslu, ne unutrašnje mane. Pišu: „imposter sindrom usmjerava naš pogled na popravljanje žena na poslu umjesto na popravljanje mjesta na kojima žene rade.“ Njihova preporuka ide prema liderima i organizacijskoj kulturi, ne samo prema pojedinki koja se osjeća nesigurno.

Tri izvora, tri različita pogleda

IzvorŠta jeŠta pokazuje ili tvrdi
Clance i Imes, 1978.Klinički opis, oko 150 žena iz terapije i grupa autoricaSkovale termin „imposter fenomen“; uzak, neslučajan uzorak, bez izračunatog postotka.
Bravata i saradnici, 2020.Sistematski pregled, 62 studije, 14.161 učesnikaRasprostranjenost od 9 do 82%, zavisno od upitnika; čest kod oba spola, nijedan tretman nije testiran.
Tulshyan i Burey, 2021.Stav u Harvard Business Review, ne recenzirano istraživanjeNaziv „sindrom“ individualizira ono što je kod mnogih posljedica sistemske isključenosti.

Izvori: Clance i Imes 1978, Bravata i saradnici 2020 i Tulshyan i Burey 2021.

Primjer iz prakse: kako to opisuje HR stručnjakinja u BiH

U podcastu Kultura poslovanja HR konsultantkinja Marija Sinanović govorila je o tome koliko je ovaj osjećaj prisutan kod žena u rukovodećim ulogama i kod ljudi koji rade više nego što se od njih traži, ali rijetko sebi priznaju zasluge. „To je osjećaj da ćete svakog trena biti razotkriveni. Da niste dovoljno dobri.“, kaže Marija, a dodaje da taj osjećaj ne nestane ni kad firma dobije priznanje za najbolju na kontinentu: i tada dio ljudi, kaže, osjeća da ne pripada za tim stolom.

Osjećaj se često pojača baš pred važan nastup pred drugima, naprimjer prezentaciju ili govor. O tome kako se pripremiti za takve trenutke pisali smo u vodiču o strahu od javnog nastupa.

Šta možete uraditi?

Naša preporuka, izvedena iz nalaza iznad:

  • Razgovarajte s nekim. Clance i Imes su već 1978. primijetile da iznošenje ovog osjećaja mentoru, kolegi ili stručnjaku smanjuje njegovu snagu, posebno u grupi gdje ljudi vide da nisu jedini. Kako pronaći i izgraditi takav odnos, pisali smo u vodiču o mentorstvu.
  • Bilježite pozitivnu povratnu informaciju. Jedna od tehnika koje su opisale Clance i Imes jeste da osoba bilježi pohvale i primjećuje kako ih sama odbacuje; to pomaže da prizna da je povratna informacija stvarna, ne slučajna.
  • Razlikujte misao od činjenice. Osjećaj da ćete biti „otkriveni“ je misao, ne dokaz. Nijedna studija iz pregleda Bravate i saradnika nije testirala konkretan tretman, pa ovaj savjet ostaje naša procjena zasnovana na opštim principima, ne dokazan recept.
  • Ako ste menadžer ili u HR-u, gledajte i sistem, ne samo pojedinca. Bravata i saradnici poslodavcima predlažu kulturu u kojoj se greške ne tumače kao neuspjeh; Tulshyan i Burey dodaju da kod nekih grupa zaposlenih taj osjećaj dolazi od stvarne isključenosti na poslu, ne od ličnog nedostatka, pa rješenje nije samo individualni savjet.