Šta vas koči u karijeri: unutrašnje prepreke i kako ih smanjiti

Ukratko: U karijeri vas ne koče samo okolnosti, nego i obrasci koje nosite sami: strah od neuspjeha, odlaganje važnih zadataka, perfekcionizam, osjećaj da ste varalica i izbjegavanje vidljivosti. Smanjuju se malim koracima: prepoznajte obrazac, napravite plan „ako, onda“ za situaciju u kojoj zapinjete, tražite povratnu informaciju i gradite odnose. Kad strah ili loše raspoloženje potraju, potražite stručnu pomoć.

Kad karijera stoji iako ulažete puno truda, prvo pitanje je da li vas koče okolnosti ili nešto u vama. Ovaj vodič je o drugoj vrsti prepreka: navikama mišljenja i ponašanja koje možete sami prepoznati i smanjiti. Kad zbog takvih navika sami sebi zatvarate prilike, to se zove i samosabotaža. Obrasci iz teksta nisu dijagnoze, a vodič ne zamjenjuje razgovor sa stručnjakom. Više tekstova o napredovanju naći ćete u temi Razvoj karijere.

Okolnosti ili nešto u vama?

Okolnosti su, na primjer, firma bez slobodnih pozicija, plata koja ne prati tržište ili nadređeni koji ne vodi računa o razvoju ljudi. Unutrašnja prepreka se prepoznaje po tome što se ponavlja u različitim firmama i ulogama, i po tome što izbjegavate korake koje biste bez razmišljanja preporučili kolegi. To je naša procjena, ne nalaz istraživanja.

Pogledajte da li se prepoznajete u nekoj od ovih situacija:

• odbili ste projekat, novu ulogu ili interni oglas jer niste bili sigurni da ćete uspjeti;
• važan zadatak odlažete sedmicama, a sitnice završavate odmah;
• predugo dorađujete posao koji je već dovoljno dobar;
• pohvalu objašnjavate srećom ili tuđom pomoći;
• vaše rezultate na sastancima predstavlja neko drugi;
• na kritiku se branite prije nego što je čujete do kraja.

Lista nije test, nego pomaže da vidite gdje da počnete. Naša preporuka: dvije sedmice kratko bilježite situacije u kojima ste odustali, odložili ili prešutjeli nešto, i šta ste tada mislili. Iz bilješki ćete lakše vidjeti koji se obrazac ponavlja. Pomaže i da pitate kolegu kome vjerujete da li i on vidi isti obrazac.

Strah od neuspjeha: kad propuštate prilike

Strah od neuspjeha, a ponekad i od uspjeha i odgovornosti koju uspjeh donosi, rijetko izgleda kao strah. Izgleda kao razuman razlog: „nije pravo vrijeme“, „nisam još na tom nivou“, „neka se javi neko iskusniji“. Tako prilika prođe, a vi ne saznate da li biste uspjeli. Iza takve samosabotaže obično su sumnja u vlastite sposobnosti i izgovori umjesto suočavanja s izazovom. To je naša procjena.

Naša preporuka, ne nalaz istraživanja:

1. Imenujte strah konkretno. Šta tačno mislite da će se desiti ako ne uspijete: kritika nadređenog, sramota pred timom, gubitak posla?
2. Odvojite najgori od najvjerovatnijeg ishoda. Napišite oba. Odluku zasnujte na najvjerovatnijem, a za najgori pripremite plan.
3. Smanjite korak, ne odustajte od njega. Umjesto da odbijete cijeli projekat, preuzmite jedan dio ili tražite probni period u novoj ulozi.
4. Učite ciljano. Ako vas koči određena vještina, na primjer prezentacija ili rad s budžetom, izaberite obuku baš za nju.
5. Bilježite male uspjehe. Svaki završen korak zapišite. Listu pogledajte prije sljedeće odluke o novom zadatku ili ulozi.

Odlaganje: zašto baš važni zadaci čekaju

U pregledu i metaanalizi Piersa Steela (Psychological Bulletin, 2007), zasnovanoj na 691 korelaciji iz ranijih studija i na eksperimentima, odlaganje je bilo jako i dosljedno povezano s tim koliko je zadatak neugodan, koliko je daleko trenutak u kojem se trud isplati i koliko osoba vjeruje u vlastitu sposobnost da ga uradi, s impulsivnošću i sa savjesnošću (samokontrola, sklonost da vas nešto omete, organizacija, motivacija za postignućem). Neurotičnost, buntovnost i traženje uzbuđenja bili su s odlaganjem povezani tek slabo. To su veze, ne dokazani uzroci.

Odlaganje je, dakle, povezano i sa samim zadatkom i s navikama osobe: impulsivnošću, slabijom samokontrolom i time koliko je lako omesti. Takve osobine se teško mijenjaju, pa Steel predlaže da se mijenja okruženje: manje stvari koje odvlače pažnju (kao primjer navodi e-mail) i ustaljene rutine koje smanjuju broj odluka. Kad važne zadatke stalno odgađate, kolege i nadređeni to mogu shvatiti kao nepouzdanost, a takav dojam traje duže od samog kašnjenja. To posljednje je naša procjena.

Kako početi

• Zadatak je neugodan: dogovorite sa sobom samo prvih deset minuta i počnite od najlakšeg dijela.
• Rezultat je daleko: veliki zadatak podijelite na dijelove s vlastitim rokovima, pa svaki dio ima svoj kraj.
• Sumnjate da ćete uspjeti: tražite primjer sličnog urađenog posla ili prvi dio uradite s kolegom.
• Lako vas nešto omete: rezervišite blok u kalendaru i isključite obavijesti; možete probati i tehniku Pomodoro, rad u blokovima od 25 minuta s kratkom pauzom.

Ovi koraci su naše preporuke izvedene iz Steelovih nalaza, a ne mjere testirane u toj metaanalizi. Šta još može pomoći kod odlaganja posla, opisali smo u vodiču o prokrastinaciji na poslu.

Plan „ako, onda“

Plan „ako, onda“ znači da unaprijed odlučite šta ćete uraditi u određenoj situaciji, na primjer: „Ako sjednem za izvještaj i poželim provjeriti e-mail, prvo ću napisati jedan pasus.“ U metaanalizi Sheerana, Listrom i Gollwitzera (European Review of Social Psychology, 2024) na 642 testa, najviše iz Velike Britanije, Njemačke i SAD-a, takvi planovi imali su pouzdan učinak na ponašanje, misli i osjećanja. Po uobičajenim mjerilima učinak je mali i jako se razlikovao od studije do studije. Autori su našli i izraženu pristrasnost objavljivanja, pa savjetuju oprez pri tumačenju. Većina testova rađena je sa studentima (363), a samo 23 s uzorcima iz radnog okruženja, gdje je učinak također bio mali.

Plan je djelovao bolje kad je bio u obliku „ako, onda“ nego kad je bio samo raspored, kad su ljudi bili jako motivisani za cilj i kad su plan ponovili. U studijama u kojima su ljudi plan zapisali i zadržali, pa su mu se mogli vraćati, učinak je bio manji; autori to objašnjavaju time što ponovno premišljanje o planu slabi njegovu automatsku primjenu. Naša preporuka iz toga: počnite s jednim planom za situaciju u kojoj najčešće zapnete, ponovite ga u sebi odmah kad ga smislite i ne prepravljajte ga svaki dan.

Perfekcionizam: kad visoki standardi pređu u strah od greške

U metaanalizi Hilla i Currana (Personality and Social Psychology Review, 2016) objedinjene su 43 studije s 9.838 učesnika iz posla, sporta i obrazovanja. Autori razlikuju dvije strane perfekcionizma. Težnja savršenstvu i vrlo visokim ličnim standardima bila je s burnoutom povezana slabo negativno ili nikako. Perfekcionističke brige, odnosno briga zbog grešaka, strah od negativne ocjene drugih, osjećaj da učinak ne dostiže očekivanja i loša reakcija na nesavršenost, bile su srednje do jako povezane s burnoutom. Na poslu je slika bila nešto lošija nego u sportu i obrazovanju: u nekim analizama brige su bile jače povezane s burnoutom, a ni težnja savršenstvu nije bila jednako povoljna, jer je bila jače povezana s iscrpljenošću. Većina studija mjerila je samo jedan trenutak, pa rad ne dokazuje da perfekcionizam uzrokuje burnout. Perfekcionizam se često miješa s odlaganjem, ali u Steelovoj metaanalizi perfekcionizam, kao visoki standardi za sebe i druge, s odlaganjem gotovo nije bio povezan (24 studije).

Naša preporuka, ne nalaz te metaanalize:

• prije početka odredite šta znači „gotovo“ za taj zadatak i koliko vremena mu dajete;
• prvu verziju pokažite kad je osnovno urađeno, a ne kad je sve uglačano;
• odvojite greške koje stvarno koštaju, kao iznos u ugovoru ili podatak za klijenta, od onih koje niko neće primijetiti, i samo prve provjeravajte dvaput;
• pitajte nadređenog koji nivo je za taj zadatak dovoljan.

Osjećaj da ste varalica

Osjećaj varalice (engl. impostor phenomenon) prve su opisale psihologinje Clance i Imes 1978. Prema sistematskom pregledu Bravate i saradnika (Journal of General Internal Medicine, 2020), riječ je o uspješnim ljudima koji uprkos objektivnim rezultatima svoja postignuća ne doživljavaju kao vlastita, stalno sumnjaju u sebe i boje se da će biti razotkriveni kao prevaranti. Uspjeh pripisuju sreći ili tuđoj pomoći, a neuspjeh uzimaju kao dokaz da nisu dovoljno dobri. To nije priznat psihijatrijski poremećaj: u vrijeme pregleda nije ga bilo ni u američkom priručniku DSM ni u Međunarodnoj klasifikaciji bolesti ICD-10.

Koliko je čest i s čim je povezan?

Pregled je obuhvatio 62 studije s 14.161 učesnikom. Udio ljudi s ovim osjećajem kretao se u pojedinim studijama od 9 do 82%, uglavnom zavisno od upitnika i praga koji su istraživači koristili, pa jedan pouzdan broj ne postoji. Osjećaj je bio čest i kod muškaraca i kod žena. Od 33 studije koje su poredile spolove, 16 je našlo da ga žene navode češće, a 17 nije našlo razliku. Često se javlja uz depresiju i anksioznost i povezan je sa slabijim radnim učinkom, manjim zadovoljstvom poslom i burnoutom. Nijedna objavljena studija nije provjerila neki način liječenja. Autori navode da su studije bile vrlo različite i da je moguća pristrasnost objavljivanja. Pregled je finansirala kompanija Crossover Health, za koju su svi autori osim jednog radili ili bili njeni savjetnici.

Naša preporuka:

• vodite pisanu evidenciju rezultata: šta ste uradili, s kojim ishodom i ko je to potvrdio, pa je pogledajte kad pomislite da ste imali sreće;
• pohvalu primite s „hvala“, bez objašnjavanja da nije bilo teško;
• ne čekajte da osjećaj nestane prije nego što se javite za novu ulogu;
• razgovarajte s mentorom ili kolegom kome vjerujete.

Za posljednji savjet nema mjerenja. Pregled Bravate i saradnika navodi samo opis iz prakse: Matthews i Clance (1985) u opisu rada s 41 osobom u psihoterapiji navode da se ljudi s ovim osjećajem često osjećaju izolovano i misle da ga imaju samo oni, i preporučuju grupnu terapiju. Razgovor s mentorom ili kolegom je naša izvedenica iz toga.

Izbjegavanje vidljivosti i kritike

Ko dobro radi i šuti, često računa da će rezultati govoriti sami. Nadređeni, međutim, prate više ljudi i ne vide sve, pa rezultat za koji niko nije čuo teško postaje argument za napredovanje. To je naša procjena. Kako se dugo ostajanje u istoj ulozi bez vidljivosti pretvara u zastoj, opisali smo u tekstu o karijernom platou.

Za odnose s ljudima postoje i mjerenja. Wolff i Moser (Journal of Applied Psychology, 2009) pratili su iste ljude tri godine zaredom. Umrežavanje, koje definišu kao građenje, održavanje i korištenje odnosa, bilo je povezano s visinom plate i s rastom plate u tom periodu, kao i sa zadovoljstvom karijerom. Rast zadovoljstva nisu mogli povezati s umrežavanjem, jer je zadovoljstvo tokom tri godine ostalo stabilno. U metaanalizi Allen i saradnika (Journal of Applied Psychology, 2004) mentorstvo je za one koje neko mentoriše uglavnom bilo povezano s boljim ishodima karijere, ali su veze s objektivnim ishodima, kao što je plata, bile slabe.

Naša preporuka:

• jednom mjesečno pošaljite nadređenom kratak pregled: šta ste završili, s kojim rezultatom i šta slijedi;
• rezultat svog projekta predstavite sami, ne preko kolege;
• upoznajte ljude iz drugih odjela s kojima vaš posao ima veze;
• za kontakte izvan firme koristite strukovna udruženja, događaje u struci i LinkedIn.

Kritika: šta s njom uraditi

Kritika govori kako vaš rad vide drugi. Ko se odmah brani, rizikuje da je ne čuje do kraja. U metaanalizi Anseela i saradnika (Journal of Management, 2015) traženje povratne informacije bilo je s radnim učinkom povezano tek slabo, a stariji zaposleni i oni s više godina u firmi ili na istom poslu tražili su je rjeđe. Samo traženje povratne informacije zato ne znači i bolji učinak. Razliku, po našoj procjeni, pravi ono što s njom uradite:

• pitajte konkretno, na primjer „Šta da u sljedećem izvještaju uradim drugačije?“, a ne „Kako mi ide?“;
• saslušajte do kraja i zapišite, a odgovorite sutra ako vas je kritika pogodila;
• izaberite jednu stvar koju ćete promijeniti i javite osobi kad to uradite.

Od uvida do plana

Naša preporuka: izaberite jedan cilj za naredna tri mjeseca, jednu prepreku koja vas u tome najviše koči i jedan plan „ako, onda“ za nju. Svakog petka pogledajte šta je uspjelo, a šta nije. Plan mijenjajte tek kad vidite da više puta nije uspio, a ne svake sedmice. Kako postaviti cilj koji je konkretan, mjerljiv i vremenski ograničen, opisali smo u tekstu o postavljanju ličnih ciljeva i praćenju napretka.

Izvor: naš sažetak vodiča (opisi i prvi koraci), ne nalazi istraživanja; izvori su linkovani u tekstu iznad. Za BiH slična istraživanja na zaposlenima nismo našli.

Kada potražiti stručnu pomoć

Prepreke iz ovog vodiča nisu dijagnoze. Ipak, osjećaj varalice se prema pregledu Bravate i saradnika često javlja uz depresiju i anksioznost, a perfekcionističke brige su povezane s burnoutom. Naša preporuka: ako strah, napetost ili loše raspoloženje traju sedmicama, remete vam san ili otežavaju rad i život izvan posla, razgovarajte s ljekarom porodične medicine ili stručnjakom za mentalno zdravlje, psihologom ili psihijatrom. Tada savjeti iz ovog teksta nisu dovoljni. Ako imate misli da sebi naudite, ne čekajte: odmah se javite hitnoj medicinskoj pomoći.

O stresu, burnoutu i dobrobiti zaposlenih pišemo u temi Mentalno zdravlje na poslu.