Krizna komunikacija u firmi: priprema, prva objava i uloga lidera

Vodič za zaposlene, vođe timova i menadžere: kako napraviti krizni plan i tim, ko govori u ime firme, zašto je bolje da krizu objavite prvi, šta reći zaposlenima, šta je posao lidera i šta u krizi ne obećavati, uz listu za provjeru.

12. februar 2025. - 16:32
Ažurirano: prije 1 mjesec
Krizna komunikacija u firmi: priprema, prva objava i uloga lidera

Ukratko: Krizna komunikacija je ono što firma kaže i uradi od trenutka kad sazna za krizu: ko odlučuje, ko govori, šta kaže prvo i kako obavještava zaposlene. U eksperimentima iz pregleda Timothyja Coombsa (2026.) firma koja krizu prva objavi trpi manje štete; umanjivanje štete, piše Coombs, obično više šteti nego što koristi. Naša preporuka: plan na jednoj stranici, napravljen prije krize.

Vodič je za zaposlene, vođe timova i menadžere u firmama u BiH; na kraju je lista za provjeru. Ostale tekstove o ugledu firme naći ćete u temi Brend, PR i reputacija.

Za BiH smo našli jednu malu anketu: od 47 firmi koje su u decembru 2019. odgovorile istraživačima Sveučilišta u Mostaru, 18 (38,3%) je imalo krizni plan, a 19 (40,4%) osobu ili tim za kriznu komunikaciju (Zdenko Klepić, Lidija Lesko Bošnjak i Mirela Mabić, South Eastern European Journal of Communication, 2020). Odgovorilo je 47 od 263 pozvane firme, pa je uzorak mali i nije reprezentativan za firme u BiH. Ostala istraživanja u tekstu su iz drugih zemalja.

Šta je kriza, a šta tek rizik?

W. Timothy Coombs, istraživač krizne komunikacije, u pregledu za Institute for Public Relations (maj 2026.) piše da je rizik mogućnost štete, a kriza ostvaren rizik: poremećaj koji pogađa strategiju firme, njene odnose s kupcima, zaposlenima, dobavljačima i drugima, a često i sam rad. Kriza ima i žrtve, a među njima mogu biti i zaposleni. Zato planiranje počinje procjenom rizika.

Posebna vrsta rizika je parakriza: izgleda kao kriza, ali je rizik kojim firma mora upravljati javno, najčešće na društvenim mrežama, jer neko obično dovodi u pitanje njeno ponašanje. Coombs među primjerima navodi oglas koji uvrijedi, netačne i štetne informacije o firmi i hakovan nalog na mrežama. Većina parakriza ne preraste u krizu, ali svaka može ako se njome loše upravlja.

Proglasiti nešto krizom je, piše Coombs, pažljiva odluka, jer se pažnja i sredstva sele s redovnog posla na krizu. Naša preporuka: u planu unaprijed napišite ko tu odluku donosi i ko ga zamjenjuje kad je odsutan.

Kako se pripremiti prije krize?

Coombs upozorava da priprema često stvara lažan osjećaj sigurnosti: firme naprave krizni plan i tim, ali, prema njegovoj knjizi iz 2023., samo oko polovine njih plan i tim provjerava vježbom. Obuka za krizu, piše, mora biti realna i zahtjevna. Na pripremu upozorava i Adis Hasaković u razgovoru za podcast Kultura poslovanja: „Nije važno samo kako ćete komunicirati tokom krize, nego koliko ste strateški komunicirali prije nje.“

Šta krizni plan treba sadržavati?

Naša preporuka: plan na jednoj stranici, koji svako iz kriznog tima ima odštampan i na telefonu.

  • Ko odlučuje: direktor ili vlasnik i zamjena.
  • Krizni tim: osoba za komunikaciju, neko iz operative, HR, IT i pravnik, svoj ili vanjski.
  • Ko govori: jedna osoba za medije i javne objave i zamjena; ostali upućuju na njih, a sve objave prolaze kroz krizni tim, da firma na svakom kanalu kaže isto.
  • Kontakti: krizni tim s privatnim brojevima, šefovi timova, najvažniji kupci i dobavljači, osiguranje, pravnik, inspekcija nadležna za vašu djelatnost i Agencija za zaštitu ličnih podataka.
  • Pristup: ko ima lozinke za web stranicu i naloge na mrežama.
  • Scenariji: tri do pet najvjerovatnijih kriza, na primjer povreda na radu, neispravan proizvod, poplava, prekid rada sistema ili curenje podataka kupaca.
  • Gotove poruke: prvo javno saopćenje i prva poruka zaposlenima, s praznim mjestima za podatke.
  • Vježba: jednom godišnje jedan scenarij, od prve informacije do zadnje objave.

Šta ako procure lični podaci?

Za curenje ili gubitak ličnih podataka zakon propisuje ko koga obavještava i u kojem roku. Zakon o zaštiti ličnih podataka („Službeni glasnik BiH“ 12/25) je državni i važi za firme sa sjedištem ili poslovnim nastanom bilo gdje u BiH (član 6.); objavljen je 28. februara 2025., a primjenjuje se, po našoj računici iz člana 120., od oktobra 2025.

Po tom zakonu firma koja određuje svrhu i sredstva obrade (kontrolor podataka) o povredi ličnog podatka obavještava Agenciju za zaštitu ličnih podataka „bez nepotrebnog odgađanja i, ako je moguće, a najkasnije u roku od 72 sata nakon saznanja za tu povredu“, osim ako je vjerovatno da povreda neće ugroziti prava i slobode ljudi. Ako izvještaj ne pošalje u 72 sata, Agenciji navodi razloge kašnjenja; ako sve informacije ne može dati odjednom, šalje ih u dijelovima, bez nepotrebnog daljnjeg odgađanja; svaku povredu dokumentuje (član 35.). Firma koja podatke obrađuje za drugu firmu (obrađivač, na primjer knjigovodstveni ili IT servis) o povredi bez nepotrebnog odgađanja obavještava tu firmu (član 35. stav 2.).

Kada obavijestiti ljude čiji su podaci procurili?

Kad je vjerovatno da će povreda uzrokovati visok rizik za prava i slobode ljudi, kontrolor ih bez odgađanja pisano obavještava: jasnim i jednostavnim jezikom opisuje šta se desilo i navodi kontakt osobe od koje se mogu dobiti informacije, moguće posljedice i mjere koje je preduzeo (član 36. stav 2.). Obavještenje nije obavezno ako su podaci bili zaštićeni tako da ih neovlašteno lice ne može razumjeti (na primjer šifrovani) ili ako je kontrolor naknadnim mjerama otklonio visok rizik (član 36. stav 3. tačke a i b); kad bi obavještavanje svakog zahtijevalo neproporcionalan napor, objavljuje javno saopćenje ili preduzima sličnu mjeru (tačka c).

Ovo je pregled zakonskih odredbi, ne pravni savjet.

Šta uraditi kad kriza počne?

Zašto je bolje da krizu objavite prvi?

Coombs piše da firma koja prva objavi da je u krizi trpi manje štete, posebno po ugled, nego kad krizu prvi objavi neko izvana, na primjer mediji. U istraživanjima se to zove stealing thunder (doslovno „ukrasti grom“, prevod je naš), po taktici iz sudnice: odbrana sama iznese slabost svog slučaja prije tužioca. Prema Coombsu, ta istraživanja su eksperimenti, a nalazi su dosljedni i snažni; An-Sofie Claeys u pregledu istraživanja o objavi krize (Handbook of Crisis Communication, 2022) piše da su gotovo jednoglasni.

Šta pokazuju eksperimenti?

Ardion Beldad, Ester van Laar i Sabrina Hegner (Journal of Contingencies and Crisis Management, 2018) imali su 273 učesnika iz Holandije i scenarije krize. Kod proizvoda koji šteti kupcima objava same firme dala je više povjerenja i veću namjeru kupovine nego objava drugih. Kad je krizu sama objavila firma s dobrim ugledom od ranije, povjerenje i namjera kupovine bili su veći nego kad je to uradila firma s lošim ugledom. Elina Tachkova i Tomasz Fediuk (isti časopis, 2025) našli su učinak objave same firme na namjeru kupovine i poslije skandala (ko su bili učesnici, sažetak ne kaže). James Ndone (isti časopis, 2025) je s 401 učesnikom s Amazon Mechanical Turka (internetske platforme na kojoj ljudi za novac rješavaju kratke zadatke) našao povoljnije rezultate objave same firme kod krize u kojoj je firma žrtva.

Naša procjena: u tim eksperimentima ljudi čitaju o krizi, ne prate se stvarne firme. Učesnici kod Beldada i saradnika su iz Holandije, a za Tachkovu i Fediuka i za Ndonea sažeci zemlju ne navode. Coombs objašnjava i zašto se uprave objavi opiru: objava donosi gubitak odmah, a bez nje možda niko nikad ne sazna. Komentar ili fotografija na internetu mogu brzo otkriti krizu, ali, piše, ne zna se koliko često kriza o kojoj firma šuti ostane neotkrivena.

Kad objava ne pomaže?

Claeys navodi tri pogrešne upotrebe: objava koja krizu prikazuje previše pozitivno, objava samo dijela onoga što firma zna i čekanje dok ne ostane drugog izbora. Što kasnije dođe, objava manje pomaže, a kad je ljudi vide kao trik odnosa s javnošću, može se okrenuti protiv firme. Ne treba ni čekati da se sve zna: nije problem, piše Claeys, reći da će nove informacije stići čim ih bude, nego svjesno zadržati važnu informaciju koju javnost treba znati.

Šta reći prvo?

Coombs savjetuje da, ako je moguće, informaciju o krizi objavite prije medija, i to i na kanalima firme na internetu. Kad ima pogođenih ili ih može biti, odmah im recite kako da se fizički zaštite i dajte im ono što pomaže da se psihički nose s krizom: šta se desilo, saosjećanje, šta firma popravlja i psihološko savjetovanje. Empatija je, piše, u središtu tih poruka. Savjetuje i da pratite druge glasove koji utiču na krizu, na primjer inspekciju, kupce na mrežama ili lokalni portal (primjeri su naši). Obrazac prvog javnog saopćenja i savjete za recenzije i komentare imamo u vodiču o ugledu firme na internetu.

Kada smijete poricati?

Odgovornost firme i kako je ljudi videŠta Coombs savjetuje
Glasina ili netačna informacija, firma nema veze s krizomporicanje je moguće
Firma ima bilo kakvu odgovornostbez poricanja i bez prebacivanja krivice na druge
Odgovornost još nije jasnaizbjegavati poricanje, jer firma rizikuje veću štetu ako se poslije pokaže da ima dio odgovornosti
Ljudi snažno vjeruju da je firma odgovornauz informacije o sigurnosti i saosjećanje, izvinjenje ili naknada, ili oboje
Firma je imala krize u skorije vrijeme ili loš ugled od ranijeizvinjenje ili naknada mogu trebati i kad je odgovornost mala

Izvor: Coombs, Reexamining Crisis Communication, Institute for Public Relations, maj 2026.; izbor i prevod su naši.

Umanjivanje štete, piše Coombs, obično više šteti nego što koristi: može uvrijediti pogođene, jer im poništava iskustvo i osjećanja, i pokazati da uprava ne razumije krizu. Loš odgovor može postati druga kriza.

Kako obavijestiti zaposlene?

Coombs piše da su zaposleni u krizi prečesto sporedna briga, iako ih kriza može ozbiljno pogoditi. Mogu postati zagovornici firme ili njeni protivnici, a na to utiču krizna komunikacija i to kako firma inače komunicira s njima. Svaki zaposleni u krizi može osjećati stres i anksioznost, jer mu kriza donosi neizvjesnost.

Naša procjena: u krizi zaposleni prvo pitaju svog šefa tima. Naša preporuka: šefovi timova neka dobiju informacije prije ostalih ili u isto vrijeme. Više o svakodnevnoj komunikaciji u firmi naći ćete u temi Komunikacija na poslu.

Kako izgleda prva poruka zaposlenima?

Naša preporuka: zaposleni za krizu saznaju od firme, prije javne objave ili u isto vrijeme, jednom porukom za sve (e-mail, grupa ili oglasna ploča za one bez e-maila), a šefovi timova uz isti tekst dobiju i odgovore na pitanja koja će čuti. Kod teže krize recite i gdje mogu dobiti stručnu podršku. Primjer poruke je naš:

  1. Šta znamo: „Danas oko [sat] [šta se desilo]. [Ko je pogođen i kako je].“
  2. Šta trebate uraditi: „Do nove obavijesti [uputa].“
  3. Šta još ne znamo: „Uzrok još utvrđujemo i ne želimo nagađati.“
  4. Ko govori: „Novinare i kupce koji pitaju uputite na [ime, telefon].“
  5. Kada se javljamo: „Sljedeću informaciju dobit ćete do [sat], i ako ne bude ništa novo.“

Šta je uloga lidera u krizi?

Prvi savjeti iz prakse, kako ih Coombs navodi, bili su: brzo, s empatijom, iskreno i dosljedno. Naša preporuka za lidera:

  • Objava: lider odlučuje da firma krizu objavi prva, prije nego što procuri.
  • Izvinjenje: Coombs piše da uprave oklijevaju s izvinjenjem zbog pravnih briga. Tekst provjerite s pravnikom, ali ga ne odgađajte do kraja svih postupaka.
  • Lično pojavljivanje: kad ima povrijeđenih ili ozbiljno oštećenih, lider govori lično, ne samo kroz saopćenje.
  • Krizni tim: Coombs piše da su ljudi u kriznom timu izloženi stresu i traumi, pa treba pratiti kako su i podržati ih.

Coombs piše da, kad je moralno ogorčenje veliko, kao kod svjesnih prekršaja uprave i skandala, preporučeni odgovori iz njegove teorije više nemaju učinka. Naša procjena: tada je važnije šta uprava promijeni nego kako napiše saopćenje. Objava krize prije drugih je u eksperimentu Tachkove i Fediuka ipak i poslije skandala imala učinak na namjeru kupovine. Kako je jedan veliki lanac brze hrane u oglasu priznao da je zaostao i šta je prije toga promijenio, opisali smo u tekstu o oglasu Burger Kinga na Oscaru.

Šta u krizi ne obećavati?

Naša procjena: kao poricanje dok odgovornost nije jasna (tabela iznad), i obećanje koje kasnije ne možete održati može povećati štetu. Naša preporuka: ne obećavajte

  • „niko nije kriv“ ili „neće se ponoviti“ prije nego što znate uzrok i šta mijenjate;
  • rok popravke koji ne zavisi od vas, na primjer od dobavljača ili servisa;
  • naknadu ili iznos prije nego što uprava odluči i prije nego što znate koliko je ljudi pogođeno;
  • „nema nikakve opasnosti“ dok to ne potvrde stručna služba ili nadležni organ;
  • zaposlenima „niko neće izgubiti posao“ ako to nije odlučeno.

Naša preporuka: obećajte kada ćete se ponovo javiti i to obećanje održite i kad nemate novih informacija.

Šta poslije krize?

Coombs u poruke koje pomažu pogođenima ubraja i korake kojima uprava sprečava da se kriza ponovi. Naša preporuka: kad kriza prođe, javno recite šta ste promijenili, s kriznim timom prođite šta je radilo, a šta nije, i u roku od mjesec dana dopunite plan, kontakte i gotove poruke.

Lista za provjeru

Lista je naša preporuka.

  • U planu piše ko proglašava krizu, ko odlučuje i ko govori, s imenima zamjena.
  • Na jednom mjestu su svi kontakti, i kontakt Agencije za zaštitu ličnih podataka.
  • Za curenje ličnih podataka znate ko izvještava Agenciju (bez nepotrebnog odgađanja i, ako je moguće, najkasnije 72 sata od saznanja) i ko pisano obavještava ljude kad je rizik visok.
  • Prvo saopćenje i prva poruka zaposlenima su napisani unaprijed, s praznim mjestima za podatke.
  • Plan i tim jednom godišnje prolaze vježbu s realnim scenarijem.
  • U prvoj objavi nema umanjivanja štete, a poricanja samo kod glasina i netačnih informacija.
  • Zaposleni saznaju za krizu od firme, najkasnije kad i javnost.