Prokrastinacija na poslu: zašto odgađamo i šta pomaže
Vodič za zaposlene, vođe timova i menadžere: šta je prokrastinacija na poslu, s čim je povezana, šta može pomoći i koliko je to istraženo, kako početi veliki zadatak i kada iza odlaganja može biti preveliko opterećenje.
Ukratko: Odgađanje je u istraživanjima, većinom sa studentima, povezano s neugodnim zadacima, rezultatom koji je daleko, sumnjom u vlastite sposobnosti, impulsivnošću i slabijom samokontrolom. Od mjera koje opisujemo, najviše dokaza ima plan „ako, onda“, iako mu je učinak mali. Pravilo dvije minute je praksa, ne nalaz istraživanja. Naša preporuka: kad odlaganje prati stalna iscrpljenost, provjerite opterećenje.
Vodič je za zaposlene, vođe timova i menadžere, za situaciju kad isti posao stoji danima, iako znate da ga trebate uraditi. Savjete koje nijedno istraživanje ne mjeri označili smo kao našu preporuku.
Šta je prokrastinacija, a šta obično odgađanje?
U pregledu i metaanalizi Piersa Steela (Psychological Bulletin, 2007) prokrastinacija je dobrovoljno odgađanje nečega što ste namjeravali uraditi, iako očekujete da će vam zbog odgađanja biti gore.
Po toj definiciji nije svako odgađanje prokrastinacija. Kad posao pomjerite jer je stigao hitniji zadatak, jer čekate podatke od kolege ili jer ste svjesno odlučili da ga radite sutra, to je odluka o redoslijedu. O prokrastinaciji govorimo kad posao pomjerate bez takvog razloga, a znate da ćete platiti cijenu: žurbom pred rok, slabijim rezultatom ili nervozom. To je naše tumačenje Steelove definicije.
Kako izgleda na poslu?
U radu Metina, Tarisa i Peeters (Personality and Individual Differences, 2016) odlaganje na poslu je definisano kao odgađanje radnih zadataka tako što u radno vrijeme radite nešto što nije posao. Upitnik koji su razvili razlikuje dvije vrste takvog odlaganja.
U studiji istih autora sa saradnicima (European Journal of Psychological Assessment, 2020) prva vrsta je opisana kao izbjegavanje posla bez namjere da se nekome naškodi, na primjer duge pauze za kafu, izbjegavanje planiranja i sanjarenje, a druga kao korištenje interneta ili mobitela za privatne stvari u radno vrijeme. U toj studiji učestvovalo je 1.028 kancelarijskih zaposlenih iz sedam zemalja, među njima iz Hrvatske i Slovenije. Izbjegavanje posla bilo je povezano s manjom angažovanošću i slabijim učinkom na radnim zadacima, a privatno korištenje interneta nije bilo povezano ni s jednim ni s drugim. Zaposleni su sami procjenjivali i odlaganje i učinak, što autori navode kao ograničenje studije. Za BiH takvo istraživanje nismo našli.
Zašto odgađamo posao?
Steelova metaanaliza zasnovana je na 691 korelaciji iz ranijih studija, a dio nalaza je iz eksperimenata. Odlaganje je bilo jako i dosljedno povezano s ovim:
- koliko je zadatak neugodan;
- koliko je daleko trenutak u kojem se trud isplati;
- koliko osoba vjeruje da je sposobna uraditi zadatak;
- impulsivnost;
- savjesnost i njeni dijelovi: samokontrola, sklonost da vas nešto omete, organizacija i motivacija za postignućem.
Neurotičnost, buntovnost i traženje uzbuđenja bili su s odlaganjem povezani tek slabo. Sve su to veze, ne dokazani uzroci. Većina studija u metaanalizi rađena je s mladim studentima (prosječna dob uzoraka bila je 21,8 godina). Steel nije našao da se veze razlikuju po dobi ni po tome da li su ispitanici bili studenti, ali to nisu nalazi o odlaganju na poslu. Uz to je našao slabu, ali dosljednu vezu odlaganja s lošijim akademskim uspjehom, na primjer ocjenama i rezultatima ispita (prosječna korelacija minus 0,19). Za akademski uspjeh zaključuje da odlaganje obično šteti, ponekad ne šteti, a nikad ne pomaže. Metaanalizu učinka na poslu taj rad nema.
Da li je perfekcionizam razlog?
Često se kaže da odgađamo jer želimo da sve bude savršeno. U Steelovoj metaanalizi perfekcionizam u prosjeku nije bio povezan s odlaganjem, a Steel navodi i studije u kojima su perfekcionisti odlagali jednako ili manje od drugih, osim onih koji su bili na kliničkom savjetovanju. Slabu vezu s odlaganjem imao je samo perfekcionizam koji dolazi od osjećaja da drugi postavljaju standarde za vas. Steel ga je analizirao zajedno sa strahom od neuspjeha i strahom od ocjene, a i ta grupa je s odlaganjem bila povezana slabo (57 korelacija, prosječno 0,18).
Ako posao ipak odlažete jer se bojite greške ili ocjene, o strahu od neuspjeha i perfekcionizmu pisali smo u vodiču šta vas koči u karijeri.
Dosada i premalo izazova
Druga studija iz rada Metina, Tarisa i Peeters (2016) obuhvatila je kancelarijske zaposlene iz Holandije i Turske, ukupno 443 osobe. U obje zemlje oni koji su imali manje samostalnosti i manje prilika da na poslu uče navodili su više dosade; manje posla išlo je uz više dosade samo u holandskoj grupi. Dosada je bila povezana s više odlaganja na poslu i s kontraproduktivnim ponašanjem. Zaposleni su upitnik popunili jednom, pa autori naglašavaju da se iz toga ne vidi šta je uzrok.
Šta može pomoći?
Plan „ako, onda“
Plan „ako, onda“ unaprijed određuje kada, gdje i kako ćete raditi na cilju: „Ako se desi situacija X, uradit ću Y.“ Najnoviju procjenu njegovog učinka koju smo našli daje metaanaliza Sheerana, Listrom i Gollwitzera (European Review of Social Psychology, 2024) na 642 testa: učinak je pouzdan, ali po uobičajenim mjerilima mali, i jako se razlikovao od studije do studije. Autori su našli i izraženu pristrasnost objavljivanja, pa savjetuju oprez pri tumačenju. Od 642 testa 363 su rađena sa studentima, a samo 23 s uzorcima iz radnog okruženja, gdje je učinak također bio mali.
Starija metaanaliza Gollwitzera i Sheerana (Advances in Experimental Social Psychology, 2006) na 94 testa dala je veću procjenu i pokazala da takvi planovi pomažu i da se s radom na cilju počne. Njen sažetak ne navodi ko su bili učesnici. Za veličinu učinka oslanjamo se na noviju metaanalizu, jer obuhvata mnogo više testova.
Kada plan djeluje bolje?
Učinak je bio veći u studijama u kojima je plan imao oblik „ako, onda“ nego tamo gdje je bio samo raspored, kao i u studijama u kojima su ljudi bili jako motivisani ili su plan ponovili. U studijama u kojima su ljudi plan zapisali i zadržali, pa su mu se mogli vraćati, učinak je bio manji; autori to objašnjavaju time što ponovno premišljanje o planu slabi njegovu automatsku primjenu.
Naša preporuka za posao: napravite jedan plan za situaciju u kojoj najčešće zapnete, ponovite ga u sebi odmah kad ga smislite i ne prepravljajte ga svaki dan. Primjeri su naši:
- „Ako u ponedjeljak u 9 sjednem za računar, prvo ću otvoriti izvještaj i napisati prvi pasus, a tek onda pogledati e-mail.“
- „Ako poželim odgoditi poziv klijentu, odmah ću nazvati i reći samo šta mi od njega treba.“
Uredite okruženje tako da manje zavisite od volje
Steel piše da se osobine kao što je impulsivnost teško mijenjaju, pa predlaže da se mijenja okruženje: ono što vas odvlači neka bude manje vidljivo i teže dostupno. Kao primjer navodi e-mail koji je stalno pred očima. Predlaže i ustaljene navike, koje smanjuju broj odluka. To su preporuke autora pregleda, ne mjere testirane u metaanalizi.
Naša preporuka: za zadatak koji odgađate rezervišite blok u kalendaru, isključite obavijesti i zatvorite e-mail dok blok traje. Telefon stavite tamo gdje ga ne vidite.
Ako vam je lakše raditi u kratkim blokovima s pauzama, pogledajte vodič o tehnici Pomodoro.
Priznajte odlaganje i krenite dalje
Naša preporuka: priznajte sebi da ste odgodili, bez opravdanja i bez kažnjavanja, pa odmah odlučite koji je sljedeći korak i kada ćete ga uraditi. Bilježite i male završene korake, ne samo ono što kasni. Ako vam pomaže, poslije završenog dijela posla uzmite nešto što volite, na primjer kafu ili kratku šetnju.
Kako početi: pravilo dvije minute i prvi mali korak
Pravilo dvije minute dolazi iz metode Getting Things Done Davida Allena. U transkriptu podcasta na službenoj stranici metode Allen ga opisuje ovako: radnju koju ste odlučili uraditi, a možete je završiti za manje od dvije minute tu gdje jeste, uradite odmah, umjesto da je zapišete ili ostavite za kasnije. Obrazlaže to time što bi vam ponovno gledanje i razmišljanje o toj sitnici kasnije trajalo duže od dvije minute. To je praksa iz jedne metode rada: istraživanje koje testira ovo pravilo nismo našli.
Primjeri s posla: e-mail na koji treba samo kratak odgovor, dokument koji treba potpisati, sastanak u kalendaru koji treba potvrditi. Ako radnja traje kraće od dvije minute, završite je odmah; sve što traje duže ide u plan. Pravilo je za sitnice koje bi se inače gomilale. Naša preporuka: dok radite na velikom zadatku, sitnice ne rješavajte usput, već poslije tog bloka.
Kad sitnice postanu bijeg od velikog zadatka
Ako cijelo jutro odgovarate na kratke poruke, a izvještaj stoji, sitnice su postale način da ne počnete. To je naša procjena, ne nalaz istraživanja.
Za veliki zadatak naša preporuka je drugačija: odredite prvi konkretan korak, toliko mali da ga možete početi za nekoliko minuta. I Allen u istom objašnjenju kaže da prvo treba jasno odlučiti koji je sljedeći korak. Na primjer, „napraviti prezentaciju“ nije korak, a „otvoriti prošlogodišnju prezentaciju i zapisati naslove prvih slajdova“ jeste.
Kako veliki posao podijeliti na male zadatke, opisali smo u vodiču o malim zadacima umjesto multitaskinga.
Šta može uraditi menadžer?
Sve u ovom dijelu je naša preporuka, izvedena iz nalaza iznad, a ne mjera testirana u tim istraživanjima.
- Uz krajnji rok dogovorite i prvi međurok. Kod Steela je udaljenost trenutka u kojem se trud isplati među jakim vezama s odlaganjem. Veliki zadatak podijelite na dijelove, a za prvi dio dogovorite datum u narednih nekoliko dana.
- Neka svaki zadatak ima sljedeći korak. Na kraju sastanka za svaki zadatak recite ko radi šta i do kada. „Srediti ugovor s dobavljačem“ je lakše odgađati nego „do srijede poslati dobavljaču listu izmjena“.
- Pitajte šta koči posao. Kad zadatak kasni, prvo pitajte šta nedostaje: podaci, odluka, znanje ili vrijeme. Sumnja u vlastite sposobnosti je kod Steela povezana s odlaganjem, pa predlažemo da pokažete primjer sličnog urađenog posla ili da zajedno dogovorite prvi dio.
- Pazite na dosadu. Kod Metina i saradnika dosada je bila povezana s odlaganjem. Kad ista osoba stalno odgađa rutinske poslove, razgovarajte o tome može li o dijelu posla odlučivati sama ili dobiti zadatak na kojem uči nešto novo. Više samostalnosti i prilika za učenje predlažu menadžerima i autori te studije, ali to nisu testirali.
- Gledajte cijeli tim. Ako posao odgađa više ljudi u timu, uzrok je možda broj zadataka ili nejasni prioriteti, a ne pojedinci.
Kada iza odlaganja može biti nešto drugo?
Ako posao stalno pomjerate jer imate više zadataka nego vremena, plan „ako, onda“ vjerovatno neće riješiti problem. To je naša procjena. Naša preporuka: napišite sve što trenutno imate, s rokovima, i s nadređenim dogovorite šta je prioritet, šta može čekati, a šta može preuzeti neko drugi.
Kako odrediti prioritete i rasporediti radni dan, opisali smo u vodiču o upravljanju vremenom.
Prema objašnjenju Svjetske zdravstvene organizacije (2019), u Međunarodnoj klasifikaciji bolesti (ICD-11) burnout je sindrom koji se shvata kao posljedica hroničnog stresa na poslu koji nije uspješno savladan. Ima tri dimenzije: osjećaj da ste bez energije ili iscrpljeni; veću mentalnu udaljenost od posla ili negativan, ciničan odnos prema njemu; slabiju profesionalnu efikasnost. U ICD-11 je uvršten kao pojava vezana za posao i nije svrstan u medicinska stanja.
Ovaj vodič ne služi za procjenu burnouta ni drugih stanja. Naša preporuka: ako uz odlaganje sedmicama osjećate iscrpljenost, loše spavate ili vam je teško i izvan posla, razgovarajte s ljekarom porodične medicine ili psihologom. Ako imate misli da sebi naudite, ne čekajte: odmah se javite hitnoj medicinskoj pomoći. Više tekstova naći ćete u temi Mentalno zdravlje na poslu.
Lista za provjeru
Naša preporuka, kad primijetite da posao stoji:
- Da li je ovo prokrastinacija ili svjesna odluka o redoslijedu (hitniji posao, podaci koje čekam)?
- Šta je u zadatku neugodno, nejasno ili daleko?
- Koji je prvi korak koji mogu početi za nekoliko minuta?
- Imam li plan „ako, onda“ za situaciju u kojoj najčešće zapnem?
- Šta me odvlači i mogu li to skloniti dok radim?
- Rješavam li sitnice od dvije minute odmah, a da veliki zadatak zbog njih ne čeka?
- Da li je problem u količini posla, pa mi treba razgovor o prioritetima?