CAPI po Adizesu: kako okupiti ljude da se odluka provede

Šta je CAPI (objedinjeni autoritet, moć i uticaj) po Ichaku Adizesu, kako ga mapirati za jednu odluku, kako se odnosi prema alatima RACI i RAPID i kada menadžer treba uključiti druge u odlučivanje.

10. septembar 2024. - 13:15
Ažurirano: prije 1 mjesec
CAPI po Adizesu: kako okupiti ljude da se odluka provede

Ukratko: Uz odluku okupite one koji je smiju odobriti, one bez čije saradnje se neće provesti i one čije znanje odluci treba. To je CAPI (objedinjeni autoritet, moć i uticaj) Ichaka Adizesa, okvir iz savjetodavne prakse, ne nalaz istraživanja. Studije odluka u organizacijama povezuju učešće onih na koje odluka utiče s tim da se odluka češće usvoji i zadrži.

Ovaj vodič je za menadžere i vođe timova u BiH čije odluke zavise od drugih: od tima, od drugih odjela, od uprave. Ne govori o sastavu stalnog tima (za to imamo vodič kako izgraditi jak tim), nego o ljudima koje okupljate oko jedne odluke.

Šta je CAPI?

CAPI je skraćenica Ichaka Adizesa, autora metode upravljanja koja nosi njegovo ime, za „coalesced authority, power, and influence“, u prevodu objedinjeni autoritet, moć i uticaj. Ranija verzija ovog teksta skraćenicu je pogrešno razložila kao Capability, Accountability, Power, Influence (sposobnost, odgovornost, moć, uticaj) i opisala CAPI kao tim u kojem moć nije u rukama jedne osobe; tačno je da C znači objedinjen, A autoritet, a prema Adizes Institutu posljednju riječ zadržava osoba s autoritetom.

U tekstu na svom blogu (2024) Adizes piše da oni koji odlučuju trebaju moći odluku i provesti. Tri dijela, kako ih opisuje Shoham Adizes iz Adizes Instituta u tekstu za Mexico Business News (2025):

  • Autoritet je formalno pravo da kažete „da“ ili „ne“. Ko ga ima, zavisi od vrste odluke, a često je na višim nivoima uprave.
  • Moć je sposobnost da se da ili uskrati očekivana saradnja. Ima je svako od koga zavisi provođenje, najčešće ljudi koji posao zaista rade.
  • Uticaj je sposobnost da navedete druge da nešto urade bez autoriteta i moći. Često dolazi iz stručnog znanja.

Kada treba capi grupa?

U jednostavnim slučajevima, piše Ichak Adizes, jedna osoba ima autoritet, moć da provede odluku i potrebne informacije. U složenijim slučajevima osoba koja smije odlučiti ne mora imati ni moć da odluku provede ni sve informacije. Tada se sastavlja grupa koju on zove „capi grupa“, i ona treba postaviti dijagnozu problema, razviti rješenje i provesti ga.

CAPI je okvir iz savjetodavne prakse. Recenziranu studiju koja mjeri sam CAPI nismo našli; šta istraživanja kažu o učešću u odlukama i o uticaju, piše niže, uz savjete.

Zašto i dobre odluke zapnu u provođenju?

Adizes opisuje uobičajen tok: prvo se odluči, pa se planira provođenje. Kad oni koji su definisali problem i predložili rješenje nisu oni koji ga provode, izvršioci se s rješenjem možda ne slažu ili ga ne mogu provesti, pa ono ostane na papiru ili se provede drugačije nego što je zamišljeno. Shoham Adizes kao čestu grešku menadžera navodi uvjerenje da je autoritet dovoljan. To su zapažanja iz savjetodavnog rada, ne objavljeni podaci.

Šta pokazuju Nuttove studije odluka?

Paul Nutt s Univerziteta Ohio State skoro 20 godina je prikupljao opise stvarnih odluka u privatnim firmama, državnim agencijama i neprofitnim organizacijama (saopćenje ne navodi u kojoj državi). Prema saopćenju univerziteta o njegovom radu u časopisu Journal of Management Studies (1998), baza je imala 376 odluka. Za svaku je razgovarao s dva rukovodioca zadužena za njeno provođenje. Odluka je bila potpuno uspješna ako je usvojena i nastavila se koristiti dvije godine.

  • Učešće, kad oni na koje odluka utiče imaju ulogu u odlučivanju, bilo je uspješno u oko 80% slučajeva, a vrhovni menadžeri koristili su ga u 13%, srednji u 16% odluka.
  • Naredba odozgo bila je uspješna u najviše 38% slučajeva (vrhovni menadžeri koristili su je u 30%, srednji u 39% odluka).
  • Uvjeravanje, kad menadžer navodi koristi promjene, uspjelo je u manje od pola slučajeva.
  • Intervencija je bila najuspješnija (oko 90%), a korištena je u oko 8% odluka: menadžer postavi očekivanja poredeći se sa sličnim organizacijama, izmjeri razliku do stvarnog stanja i pomogne da se nađe realan i opravdan način da se ona smanji.

Kad se koristi, rekao je Nutt, učešće je često formalnost s tek nekoliko ljudi, i tada ne djeluje. Naša napomena: podaci su iz razgovora o već donesenim odlukama, pa pokazuju vezu, ne uzrok. U drugom radu (1999), na 358 odluka u srednjim i velikim organizacijama u SAD-u i Kanadi, Nutt piše da su uspjeh češće imali menadžeri koji na početku jasno kažu zašto treba djelovati, postave ciljeve, traže rješenja bez ograničenja i uključe ključne ljude.

Da li učešće uvijek pomaže?

John Wagner je u radu u časopisu Academy of Management Review (1994) uporedio nalaze jedanaest pregleda istraživanja: učešće može imati statistički značajan uticaj na radni učinak i zadovoljstvo, ali je prosječan uticaj dovoljno mali da otvara pitanje praktičnog značaja. Provođenje odluka nije bilo među ishodima tih pregleda.

Kako mapirati CAPI za jednu odluku?

Adizes piše da prvo treba utvrditi ko je potreban da se odluka provede, i to prije same dijagnoze problema. Koraci ispod su naša preporuka izvedena iz tog opisa; ono što je Adizesovo, nosi njegovo ime.

  1. Zapišite odluku jednom rečenicom i po čemu ćete znati da je provedena: šta se mijenja i od kada.
  2. Autoritet: ko smije reći „da“ ili „ne“? Ko odobrava novac, ko potpisuje, čija je to nadležnost po aktima firme (pravilnik o organizaciji, odluka o ovlaštenjima)? Ako to niste samo vi, ta osoba treba biti uz odluku od početka, ne tek na potpisu.
  3. Moć: bez čije saradnje odluka neće zaživjeti? To su ljudi koji će raditi drugačije, drugi odjeli (finansije, kadrovska služba, IT) i ljudi koji vama ne odgovaraju. Adizes piše da je capi grupu često teško sastaviti, između ostalog jer neki potrebni ljudi ne odgovaraju osobi koja odlučuje.
  4. Uticaj: čije znanje treba odluci i čije mišljenje ostali slušaju?
  5. Uporedite mapu s problemom. Ako nekoga s liste ne možete dovesti za sto, Adizes predlaže da problem smanjite na dio nad kojim imate CAPI ili promijenite sastav grupe. Njegovo pravilo glasi „capi = problem“.
  6. Mijenjajte sastav dok učite. Kako se problem bolje razumije, piše Adizes, grupa treba mijenjati sastav da bi mogla provesti odluku koju donosi.
Dio CAPIPitanje za vašu odlukuKoga obično tražiteŠta se može desiti ako izostane
AutoritetKo smije reći „da“ ili „ne“?nadređeni, uprava, onaj ko odobrava budžetodluka čeka odobrenje ili je neko poništi
MoćBez čije saradnje odluka neće zaživjeti?ljudi koji rade posao, drugi odjeliprovođenje se tiho koči ili kasni, rješenje ostane na papiru
UticajČije znanje i mišljenje odluci treba?stručnjaci, iskusni kolege, ljudi kojima drugi vjerujurješenju fali važan uvid, pa je manjkavo ili neprovodivo

Izvor: naša tabela, prema opisu Ichaka Adizesa (2024) i Shohama Adizesa (2025); posljedice za moć i uticaj su njihove, za autoritet naša procjena.

Kako razgovarati s ljudima koji imaju moć i uticaj?

Kad ima vremena, Shoham Adizes savjetuje da ne naređujete, nego da utvrdite ko ima moć i uticaj nad odlukom, objasnite situaciju i zašto vam treba saradnja svih, pa vodite razgovor u kojem se rješenje pravi zajedno. Svoje rješenje ne iznosite na početku, jer tada postaje vaša ideja i može izazvati otpor. Posljednju riječ na kraju ima osoba s autoritetom, ali su do tada svoje viđenje dali i oni s moći i uticajem. Isti tekst upozorava da se njihovi interesi često sudaraju; kako razlikovati neslaganje koje pomaže od onog koje šteti, pisali smo u vodiču o konfliktu u timu.

Kako tražiti saradnju bez autoriteta?

Nad ljudima koji vam ne odgovaraju nemate autoritet, pa je važno kako tražite saradnju. Gary Yukl i Bruce Tracey su u radu u časopisu Journal of Applied Psychology (1992) ispitali kako je devet taktika uticaja povezano s tim koliko je osoba na koju se utiče posvećena zadatku i s ocjenom djelotvornosti menadžera. O 128 menadžera iz pet velikih firmi u proizvodnji i uslugama, učesnika radionice jedne konsultantske firme, upitnike je popunilo 526 podređenih, 543 kolege i 128 nadređenih; ocjenjivače su birali sami menadžeri, a rad ne navodi državu. Najdjelotvornije su bile racionalno uvjeravanje, inspirativni apel i konsultovanje (rational persuasion, inspirational appeal, consultation), a najmanje pritisak, koalicija i legitimisanje (pressure, coalition, legitimating). Prve tri su, prema radu, bile umjereno djelotvorne bez obzira na to da li se utiče na podređene, kolege ili nadređene. Autori napominju da ponašanje nisu mijenjali u eksperimentu, pa se o uzroku može zaključivati samo posredno. Naša procjena: konsultovanje je ono što CAPI grupa radi s ljudima koji imaju moć i uticaj.

CAPI, RACI i RAPID: šta koji alat pita?

RACI je alat iz prakse upravljanja projektima, ne rezultat istraživanja. Određuje ko posao izvršava (Responsible), ko na kraju odgovara za ishod (Accountable), koga treba pitati (Consulted) i koga obavijestiti (Informed). Britanski Infrastructure and Projects Authority, vladin centar stručnosti za infrastrukturu i velike projekte, u vodiču o upravljanju i nadzoru projekata (2021) piše da osoba koja odgovara za ishod ima ovlast da kaže „da“ ili „ne“ i pravo veta, da može biti samo jedna i da se ta odgovornost ne može prenijeti ni podijeliti, dok odgovornost za izvršenje (Responsible) više ljudi može dijeliti.

Šta je RAPID?

RAPID su opisali Paul Rogers i Marcia Blenko, partneri u konsultantskoj firmi Bain & Company, u tekstu za Harvard Business Review (2006): ko preporučuje (Recommend), ko se mora složiti i može staviti veto (Agree), ko provodi (Perform), ko daje podatke (Input) i ko odlučuje (Decide). „D“ treba imati samo jedna osoba, a previše ljudi s pravom veta može zakočiti one koji predlažu.

Kao primjer navode britanski lanac robnih kuća John Lewis. Firma je na prijedlog nabavke smanjila izbor mlinova za so i biber bez uključivanja prodajnog osoblja; prodavači nisu razumjeli razlog i prepolovili su prostor na policama, pa je prodaja pala. Kad su uloge razjašnjene (nabavka odlučuje o prostoru, prodavači se moraju složiti i provode raspored u radnjama), prodaja je prešla raniji nivo. To je primjer autora, ne nezavisna studija. Naša procjena: prodavači su imali ono što Adizes zove moć.

AlatOdakle jeŠta pitaKada pomaže
CAPIAdizes metodologija, savjetodavna praksaKo mora biti uz odluku da bi se ona provela?prije odluke, kad provođenje zavisi od ljudi izvan vaše linije
RACIpraksa upravljanja projektimaKo izvršava, ko odgovara za ishod, koga pitati, koga obavijestiti?kad posao oko odluke treba podijeliti i zapisati
RAPIDBain & Company, savjetodavna praksaKo predlaže, ko se mora složiti, ko provodi, ko daje podatke, ko odlučuje?kad odluke zapinju jer nije jasno ko ima posljednju riječ

Izvor: naše poređenje, prema izvorima iznad. Naša procjena: autoritet iz CAPI je blizu onoga ko odgovara za ishod u RACI-ju i onoga ko odlučuje u RAPID-u, moć imaju oni koji izvršavaju i provode (R, odnosno P), a ponekad i oni koji se moraju složiti (A), kao prodavači u primjeru John Lewis; uticaj često imaju oni koje pitate za mišljenje ili podatke (C, odnosno I). RACI zapisuje ko šta radi i ko za šta odgovara, a CAPI pita koga ste zaboravili prije nego što odluka padne. Naša preporuka: prvo CAPI mapa, pa RACI tabela za provođenje.

Kada odlučiti sami, a kada uključiti druge?

Victor Vroom i Arthur Jago su u radu u časopisu Journal of Applied Psychology (1978) provjeravali model koji menadžeru preporučuje koliko da uključi podređene, zavisno od situacije. Menadžeri iz različitih organizacija opisali su 181 stvarnu situaciju odlučivanja i svoje ponašanje u njoj. Model je dobio znatnu podršku, ali u velikoj mjeri zbog veze između postupanja po modelu i toga da li su podređeni odluku prihvatili ili joj bili posvećeni. Veza s kvalitetom odluke bila je manja.

Naša procjena, u skladu s tim nalazom: uključivanje drugih najviše znači kad provođenje zavisi od toga da li će ljudi odluku prihvatiti. Naša preporuka:

  • Odlučite sami kad je hitno, ili kad imate i autoritet, i saradnju koja vam treba, i potrebno znanje. Tako Adizes opisuje jednostavan slučaj, a Shoham Adizes piše da pristup odozgo može biti nužan u hitnim situacijama.
  • Uključite druge kad provođenje zavisi od ljudi koji vam ne odgovaraju, kad vam fali informacija, kad odluka mijenja posao drugih odjela ili kad očekujete otpor.
  • Prepustite odluku nekome iz tima kad ta osoba ima znanje, a vi joj možete dati ovlast. Kako to uraditi bez mikroupravljanja, piše u našem vodiču o delegiranju.
  • Ne glumite razgovor. Ako ste odluku već donijeli, recite to i objasnite zašto.

Šta znamo o BiH?

Istraživanje o tome kako se odluke provode u firmama u BiH nismo našli. Najbliže je istraživanje Danijele Bogdanić s Tehničkog univerziteta u Chemnitzu, objavljeno kao kratak rad s prvim rezultatima u časopisu Journal of Engineering Management and Competitiveness (2012). Upitnik je od novembra 2008. do decembra 2009. popunilo 158 srednjih menadžera iz 26 firmi u BiH (telekomunikacije, finansijske usluge, prehrambena industrija). Participativno vođenje (u radu: mjera u kojoj menadžer uključuje druge u donošenje i provođenje odluka) ocijenili su pozitivno: 5,37 na skali od 1 do 7, gdje 7 znači da osobina mnogo doprinosi izvrsnom vođenju. Autokratski stil (3,35) ocijenili su negativno. Ipak su pozitivno ocijenili i neke osobine koje tome proturječe (u radu „ruler“, „domineering“ i „bossy“), što autorica naziva iznenađujućim.

To su stavovi o dobrom lideru, ne podaci o tome kako menadžeri stvarno odlučuju. Autorica piše da uzorak teško predstavlja cijelu BiH, a podaci su stari više od 15 godina.

Lista za provjeru prije važne odluke

Naša preporuka, prije nego što odluku objavite:

  • Znate li ko ima posljednju riječ i je li ta osoba uključena od početka?
  • Jesu li uz odluku oni koji će je provoditi, i ljudi iz drugih odjela od kojih provođenje zavisi?
  • Fali li vam znanje koje ima neko drugi?
  • Je li problem veći od onoga što okupljena grupa kontroliše?
  • Znaju li ljudi šta je otvoreno za razgovor, a šta je već odlučeno?
  • Ko će za mjesec ili dva provjeriti da li je odluka zaživjela?

Ostali vodiči za vođe timova su u temi Upravljanje timom.