Može li se kreativnost koja pokreće napredak uopšte izmjeriti?
Kreativnost nema jednu pouzdanu mjeru: objašnjavamo Amabileinu komponencijalnu teoriju, šta pokazuju patenti, broj ideja i ocjene nadređenog, i šta menadžer realno može pratiti.
Ukratko: Kreativnost se ne da svesti na jednu brojku. Istraživanja pokazuju da patenti, broj ideja i ocjene nadređenog hvataju samo dio kreativnog rada, svaki sa svojom manom. Prema uticajnoj teoriji, kreativnost nastaje iz spoja stručnosti, kreativnih vještina i motivacije, uz uticaj okruženja, pa se teško svodi na jedan pokazatelj. Naša preporuka: pratite taj proces, ne samo broj ideja.
Vodič je za zaposlene, vođe timova, menadžere i HR u firmama u BiH. Nijedno istraživanje u njemu nije rađeno u BiH, a podatak o tome kako se kreativnost ili inovacija na poslu mjere specifično u BiH nismo našli. Više tekstova je u temi organizacijska kultura.
Menadžer koji uvodi ciljeve i KPI-jeve brzo naiđe na isti problem: prodaja, broj obrađenih predmeta ili brzina odgovora kupcu imaju jasnu brojku, a kreativan prijedlog nema. Ideja može sedmicama izgledati beskorisno, a onda odjednom postati rješenje za problem koji je tim mjesecima gurao ispred sebe. Problem nije samo praktičan: ni istraživači se decenijama nisu usaglasili oko jedne definicije ni jedne mjere kreativnosti.
Zašto je kreativnost teško mjeriti jednim brojem
Teresa Amabile je 1983. u radu objavljenom u Journal of Personality and Social Psychology predložila komponencijalnu teoriju kreativnosti. Po njoj kreativan rezultat zavisi od tri sastojka kod osobe: stručnosti u oblasti kojom se bavi, kreativnih vještina i stila rada (fleksibilan način razmišljanja, upornost, otvorenost ka novom) i unutrašnje motivacije za konkretan zadatak, te od jednog vanjskog sastojka, socijalnog okruženja koje na sve troje utiče. Sastojci se, prema teoriji, kombinuju multiplikativno: ako bilo koji od tri unutrašnja sasvim nedostaje, kreativnog rezultata neće biti, bez obzira koliko su ostala dva jaka (opis prema Amabile i Pillemer, 2012., koji sažimaju izvorni rad iz 1983.).
Teorija opisuje kreativni proces i kroz pet faza: prepoznavanje da problem ili prilika postoje (tu najviše odlučuje motivacija), priprema (tu je presudna stručnost), stvaranje mogućih rješenja (kreativne vještine i motivacija zajedno), provjera koliko je rješenje zaista novo i upotrebljivo (opet stručnost) i, na kraju, ishod, kad se rezultat saopšti i ocijeni. Kreativnost se, drugim riječima, pokazuje tek na kraju niza koraka, a svaki korak zavisi od različitog sastojka. Zato je teško stati nasred procesa i jednom brojkom reći koliko je neko, ili neki tim, kreativan.
Okruženje najviše utiče na motivacioni dio: na primjer, vremenski pritisak često remeti kreativno razmišljanje, što smo detaljnije opisali u vodiču o brzini i hitnosti na poslu.
Šta firme zapravo broje
Patentne prijave
Patenti su najstariji indirektni pokazatelj inovacije, pogotovo u industriji. Ekonomista Zvi Griliches je u opsežnom pregledu iz 1990. (radni rad NBER-a br. 3301, objavljen i u Journal of Economic Literature) zaključio da patentni podaci, uprkos mnogim poteškoćama, ostaju vrijedan izvor za proučavanje tehničkih promjena, ali je upozorio da patent nije direktna mjera vrijednosti izuma. Nisu sve inovacije patentibilne niti se sve patentiraju, a izumi koji se patentiraju uveliko se razlikuju po kvalitetu. Ekonomista Jacob Schmookler je prvobitno pokušao patente koristiti kao mjeru izlaza (output) inovativnog rada, ali veza s produktivnošću se nije pokazala, pa je na kraju patente prihvatio prije kao mjeru ulaza (input), odnosno aktivnosti, a ne kao direktnu mjeru rezultata.
Griliches navodi i podatak iz istraživanja vrijednosti patenata u Francuskoj, Velikoj Britaniji i Njemačkoj iz 1980-ih (Schankerman i Pakes, 1986.): polovina ukupne procijenjene vrijednosti patentnih prava otpada na samo 5 do 10% svih patenata. Broj patenata, drugim riječima, malo govori o tome koliko je taj broj zapravo vrijedan; podatak je star i iz zapadnoevropskih zemalja, ne iz BiH, ali princip (velika neravnomjernost vrijednosti) ostaje koristan za svaku brojku koja samo broji izume ili ideje.
Broj ideja naspram broja usvojenih ideja
Firme koje imaju sistem za prikupljanje ideja (kutija prijedloga, interni portal, radionica ideja) lako izbroje koliko je prijedloga stiglo. Teže je reći koliko ih je zaista primijenjeno, a upravo ta razlika odlučuje da li je vrijeme uloženo u prikupljanje ideja bilo vrijedno. Miha Škerlavaj, Matej Černe i Anders Dysvik su u istraživanju objavljenom 2014. u časopisu The Leadership Quarterly (165 zaposlenih i njihovih 24 direktna nadređena u jednoj proizvodnoj firmi, uz dodatni laboratorijski eksperiment sa 123 studenta druge godine) našli obrnutu U-krivu: do određene tačke, više ideja koje zaposleni predloži, i kreativnijih ideja, ide uz više realizovanih ideja, ali poslije te tačke dodatno predlaganje ostavlja manje vremena i energije za sprovođenje, pa udio realizovanih ideja počinje padati. Podrška nadređenog je taj pad ublažila. Nalaz je iz jedne proizvodne firme i jednog studentskog uzorka, pa je prenos na sve organizacije naša procjena.
Ocjena nadređenog, kolega i samoprocjena
Kad firma nema ni patente ni sistem za ideje, kreativnost zaposlenog obično ocjenjuje nadređeni, rjeđe kolege kroz širu procjenu, a ponekad se pita i sam zaposleni. Ting Yu Ng i Daniel Feldman su u pregledu istraživanja objavljenom 2012. u časopisu Human Relations poredili samoprocjenu zaposlenog o vlastitoj kreativnosti s ocjenom nadređenog, ocjenom kolega i objektivnim mjerama. U većini poređenja, samoprocjena je davala jače veze s drugim osobinama nego ocjene drugih ljudi ili objektivna mjera. Uobičajeno objašnjenje je da ista osoba koja ocjenjuje i sebe i, recimo, svoju motivaciju, nesvjesno uskladi obje ocjene. Zaključak nije da je samoprocjena beskorisna, nego da ocjena kreativnosti treba doći od nekog ko gleda sam rezultat, ne samo od onoga ko ga je stvorio. Nalaz je pročitan iz sažetka rada, ne iz punog teksta.
Istraživači kreativnosti ni sami uglavnom ne vjeruju samoprocjeni ni jednostavnoj ocjeni nadređenog. Umjesto toga, skoro 30 godina koriste konsenzusnu tehniku procjene: nekoliko nezavisnih stručnjaka iz iste oblasti, bez dogovaranja međusobno, ocjenjuje isti proizvod ili istu ideju. Prema pregledu Elizabeth Hennessey i Terese Amabile u Annual Review of Psychology (2010.), ta tehnika dosljedno postiže visoko slaganje između ocjenjivača i proširena je s umjetničkih djela na razredna i radna okruženja. Cijena je očigledna: traži nekoliko stručnjaka i vrijeme po svakoj ideji, pa rijetko ko je koristi za svakodnevno praćenje cijelog tima.
Zašto jednostavna brojka ne uhvati kreativnost
Isti pregled (Hennessey i Amabile, 2010.) podsjeća da mjerenje kreativnosti nije mrtva tema u psihologiji, samo komplikovana: još 1998. je jedan pregled poručio da su vijesti o smrti mjerenja kreativnosti uveliko preuveličane. Jedan od razloga nesuglasica je, prema dijelu istraživača koje pregled navodi (Baer, 2008.), to što je kreativnost specifična za oblast: osoba kreativna u pisanju teksta ne mora biti kreativna u dizajnu proizvoda ili u rješavanju tehničkog problema. Zato opšti testovi kreativnog mišljenja slabije predviđaju stvaran kreativan rezultat na konkretnom poslu nego što bi se očekivalo.
Zato nijedan pojedinačni pokazatelj, bio to patent, predložena ideja ili ocjena nadređenog, ne hvata kreativnost u cjelini. Svaki hvata samo jedan dio: ulog u razvoj, obim prijedloga ili tuđi utisak, a nijedan direktno ne mjeri vrijednost za organizaciju. To ne znači da je mjerenje beskorisno, nego da nijedna brojka ne zaslužuje potpuno povjerenje sama za sebe.
| Pokazatelj | Šta pokazuje | Glavno ograničenje |
|---|---|---|
| Broj patenata | Obim prijavljenih izuma u jednoj oblasti | Mjeri prije ulog u razvoj nego vrijednost; vrijednost patenata je krajnje neravnomjerna |
| Broj predloženih ideja | Koliko se ljudi uključuje u traženje rješenja | Ne govori koliko je ideja dobro ni koliko je zaista primijenjeno |
| Udio realizovanih ideja | Koliko se prijedloga pretvori u stvarnu promjenu | Poslije određene tačke, više predloženih ideja ide uz manje vremena za realizaciju |
| Ocjena nadređenog ili kolega | Tuđi utisak o kreativnosti rada | Zavisi od toga ko ocjenjuje i koliko poznaje posao; jeftino, ali subjektivno |
| Samoprocjena zaposlenog | Lični osjećaj koliko je rad bio kreativan | U prosjeku daje veće ocjene nego ocjene drugih ljudi |
| Konsenzusna procjena stručnjaka | Dogovor nekoliko nezavisnih stručnjaka o konkretnom radu | Najviše slaganja među istraživačima, ali sporo i skupo za svakodnevnu upotrebu |
Izvori: Griliches (1990.) za patente, Škerlavaj, Černe i Dysvik (2014.) za odnos ideja i realizacije, Ng i Feldman (2012.) za samoprocjenu i ocjenu drugih, Hennessey i Amabile (2010.) za konsenzusnu procjenu stručnjaka.
Šta menadžer realno može pratiti?
Naša preporuka, izvedena iz nalaza iznad:
- Pratite sastojke, ne samo rezultat. Da li ljudi imaju vremena da uče u svojoj oblasti, da li imaju priliku birati kako će riješiti zadatak i da li je zadatak za njih sam po sebi zanimljiv. To je naša preporuka izvedena iz Amabileinog modela, ne nalaz istraživanja o tome šta menadžer treba raditi.
- Dajte prostor da se ideja izgovori naglas. Da li su sastanci otvoreni za prijedlog koji na prvi pogled ne djeluje praktično, i da li neko čiji je prijedlog odbijen i dalje dobija priliku da ga dorađuje. Osjećaj da prijedlog neće biti ismijan je preduslov za oboje, o čemu smo pisali u vodiču o psihološkoj sigurnosti na poslu.
- Kad birate koju ideju podržati, pitajte više od jedne osobe. Bar dva nezavisna mišljenja iz prakse, ne samo sopstveni utisak, najbliže je principu konsenzusne procjene bez punog istraživačkog aparata.
- Priznajte trud, ne samo gotov rezultat. Ako se nagrađuje samo ideja koja je na kraju „upalila“, gubi se podatak o eksperimentima koji nisu uspjeli, a upravo oni grade vještinu za sljedeći pokušaj. I ovo je naša preporuka, ne nalaz istraživanja.
Konkretne korake i vježbe za podsticanje kreativnosti u timu opisali smo u vodiču o poticanju kreativnosti i inovacija u timu.
Kreativnost vjerovatno nikad neće imati jednu pouzdanu brojku, kao što je ima broj prodatih komada. Kombinacija nekoliko pokazatelja, uz svijest o tome šta svaki od njih propušta, ostaje realniji cilj od traženja jedinstvene mjere.