Emocionalna inteligencija na poslu: šta nauka zaista kaže
Vodič kroz emocionalnu inteligenciju na poslu: razlika između izvornog, naučnog ability modela i popularnijeg Golemanovog mixed modela, šta meta-analize kažu o vezi s uspjehom na poslu, akademska kritika koncepta i kako se emocionalna inteligencija stvarno razvija.
Ukratko: Emocionalna inteligencija nije jedan koncept: izvorni, naučni model mjeri usku sposobnost prepoznavanja i upravljanja emocijama, a popularniji Golemanov model u nju umiješa osobine ličnosti i doveo je do precijenjenih brojki o tome koliko je važnija od IQ-a. Meta-analize pokazuju umjerenu, ne presudnu vezu s uspjehom na poslu, a dio nje je ličnost pod drugim imenom. Sposobnost se stvarno može razvijati.
Kad čujete da je neko „emocionalno inteligentan", to je obično pohvala: osoba koja prepoznaje tuđa osjećanja, ne gubi kontrolu u sukobu i zna kada da šuti. Iza te svakodnevne riječi, ipak, stoje dva različita naučna modela, i dio tvrdnji koje su ušle u popularnu kulturu, uključujući i tvrdnju da je emocionalna inteligencija (EQ) važnija od IQ-a na poslu, upravo su psiholozi koji su sam koncept osmislili javno označili kao pogrešne i neutemeljene u istraživanjima. Ovaj vodič objašnjava odakle koncept dolazi, šta istraživanja zaista pokazuju o njegovoj vezi s uspjehom na poslu, zašto je i sama ideja naučno osporavana, i kako emocionalnu inteligenciju razvijati na način koji ima pokriće u podacima.
Ostale tekstove o razvoju vlastitih vještina na poslu naći ćete u temi Lični razvoj.
Dva modela emocionalne inteligencije: sposobnost i „sve pozitivno zajedno"
Psiholozi John Mayer i Peter Salovey su 1990. prvi predložili ideju emocionalne inteligencije, i to usko: „sposobnost da se prate vlastita i tuđa osjećanja i emocije, da se razlikuju međusobno i da se ta informacija koristi za usmjeravanje mišljenja i postupaka" (Salovey i Mayer, 1990, str. 189). Sedam godina kasnije razradili su model na četiri „grane" sposobnosti, od jednostavnije ka složenijoj:
- prepoznavanje emocija kod sebe i drugih;
- korištenje emocija da se bolje razmišlja;
- razumijevanje emocija i onoga što poručuju;
- upravljanje emocijama radi postizanja cilja.
Test koji iz ovog modela mjeri stvarnu sposobnost, a ne samoprocjenu, zove se MSCEIT: osam zadataka u kojima osoba, slično kao na testu inteligencije, tačno ili netačno prepoznaje emocije na licima, u bojama ili u opisanim situacijama.
Taj uski model je u javnosti brzo prerastao u nešto drugo. Psiholog i novinar Daniel Goleman je 1995. u bestseleru „Emotional Intelligence" krenuo od rane verzije Mayer-Saloveyevog modela, ali je u njega umiješao i druge osobine: upornost, odlučnost, samokontrolu, karakter u cjelini. Autori originalnog modela su takve pristupe nazvali „mixed models", jer miješaju usku sposobnost sa širokim spektrom osobina ličnosti (Mayer, Salovey i Caruso, 2008). Drugi poznati mixed model, Bar-Onov EQ-i iz 1997., dodaje još samopouzdanje, asertivnost i „samoaktualizaciju"; psiholog Edwin Locke ga je opisao kao „preposterously all-encompassing", odnosno apsurdno sveobuhvatan (Locke, 2005, str. 428, citirano u istom radu).
Odakle dolazi tvrdnja da je EQ važniji od IQ-a
Baš ta rečenica potiče direktno od Golemana: u knjizi iz 1995. napisao je da „postojeći podaci sugerišu da [EQ] može biti, a ponekad i jeste, moćniji od IQ-a" (str. 34). Tri godine kasnije, u Harvard Business Review, tvrdio je da je „skoro 90% razlike" između zvjezdanih i prosječnih izvođača posla posljedica „faktora emocionalne inteligencije" (1998, str. 94). Jedan stručni časopis je 2000. naveo i da EQ „čini 85% izvanrednog učinka kod vrhunskih lidera". Te brojke su se proširile kroz treninge, konsultantske prezentacije i članke, uključujući i naslov koji je ovaj tekst ranije nosio.
Problem je u tome što su upravo Mayer, Salovey i Caruso, tvorci originalnog, uže definisanog modela, te brojke javno i više puta označili kao „misleading and unsupported by research", odnosno obmanjujuće i neutemeljene u istraživanjima (Mayer, Salovey i Caruso, 2008). Sam Goleman je 2005., u predgovoru jubilarnog izdanja, napisao da su oni koji vjeruju da EQ predviđa „ogromne razmjere uspjeha" pogrešno razumjeli njegovu knjigu. To ne mijenja činjenicu da su upravo te brojke godinama bile glavni argument za tvrdnju da je EQ važniji od IQ-a, i da taj argument, prema samim autorima koncepta, nikad nije imao osnovu u podacima.
Šta istraživanja zaista pokazuju o uspjehu na poslu
Dvije velike meta-analize, koje su sabrale nalaze stotina pojedinačnih studija, daju precizniji odgovor. Joseph i Newman (2010) su, prema akademskom pregledu koji njihov rad doslovno citira, zaključili da je veza sposobnosne (ability) emocionalne inteligencije s učinkom na poslu nekonzistentna: u poslovima s visokim „emocionalnim radom" (na primjer usluga kupcima) veza je pozitivna, a u poslovima s niskim emocionalnim radom ponekad i negativna. Isti rad je naveo korigovane korelacije između 0,24 i 0,30 za sve tri „struje" mjera EQ-a i učinka na poslu, ali uz važnu razliku: test sposobnosti je pokazao, kako pregled citira, samo „mrvicu valjanosti" preko IQ-a i osobina ličnosti, dok su mixed i samoprocjenski modeli pokazali „značajnu dodatnu valjanost preko kognitivne sposobnosti i ličnosti". O'Boyle i saradnici (2011) su u mega-meta-analizi potvrdili sličan obrazac: sve tri struje su korelirale s učinkom na poslu, ali su samoprocjenski i mixed modeli dodatno predviđali učinak preko kognitivne inteligencije i pet velikih osobina ličnosti, dok čista sposobnosna mjera (MSCEIT) to nije pokazala u istoj mjeri.
Zašto samoprocjena naizgled bolje "predviđa" uspjeh
To je, na prvi pogled, neobično: čini se da manje precizan tip testa, samoprocjena, bolje predviđa uspjeh od preciznijeg testa sposobnosti. Razlog je u tome šta samoprocjenski testovi zapravo mjere. Mayer, Salovey i Caruso (2008) su uporedili koliko se različiti testovi EQ-a preklapaju s pet velikih osobina ličnosti:
| Test (vrsta mjere) | Veza s emocionalnom stabilnošću | Veza s ekstravertnošću |
|---|---|---|
| MSCEIT, test sposobnosti | -0,08 | 0,11 |
| Bar-On EQ-i, samoprocjena (mixed model) | -0,57 | 0,37 |
| TEIQue, samoprocjena osobine (trait model) | -0,70 | 0,68 |
Izvor: Mayer, Salovey i Caruso (2008), tabela 1. Veza bliža nuli znači manje preklapanja s osobinom ličnosti: test sposobnosti se najmanje preklapa, samoprocjene najviše, naročito s emocionalnom stabilnošću.
Kad test „emocionalne inteligencije" u velikoj mjeri mjeri koliko je neko po prirodi smiren i druželjubiv, nije čudno da taj test bolje „predviđa" uspjeh, jer djelimično samo ponovo mjeri poznate osobine ličnosti pod novim imenom. To potvrđuje i novija meta-analiza istog tima: Joseph, Jin, Newman i O'Boyle (2015) su za samoprocjenski (mixed) EQ izmjerili korelaciju od 0,29 s ocjenom nadređenog o učinku, ali kada su u obzir uzeli savjesnost, emocionalnu stabilnost, ekstraverziju i opštu mentalnu sposobnost, ta veza je pala na praktično nulu. Zaključak autora: mixed EQ test najvećim dijelom mjeri već poznate osobine, ne nešto novo.
Nalazi nisu posvuda isti
Nalazi nisu posvuda isti, i to vrijedi reći. Jedna studija nad 122 javna menadžera je pokazala da je čak i test sposobnosti ostao značajan prediktor poslovnog učinka nakon što su kognitivna sposobnost i osobine ličnosti uzete u obzir (Rosete, 2007, citirano u istom radu Mayera, Saloveya i Carusa); slično, u uzorku od 38 nadzornika u proizvodnji koje je ocijenilo 1.258 zaposlenih, ukupni EQ je korelirao 0,39 s ocjenama menadžerskog učinka (Kerr, Garvin i Heaton, 2006, isti izvor). Ove dvije studije ne mijenjaju opšti obrazac iz velikih meta-analiza, ali pokazuju da sposobnost prepoznavanja i upravljanja emocijama u određenim poslovima i uzorcima ipak nosi mjerljivu vrijednost, ne samo kroz mixed modele.
Za orijentaciju koliko su ove veze zapravo velike: u psihologiji se predviđanje složenog ponašanja poput učinka na poslu smatra zadovoljavajućim kad je korelacija 0,10 do 0,20, dobrim 0,20 do 0,30, a još boljim iznad 0,30 (Meyer i saradnici, 2001, citirano u istom radu). Najviše izmjerene veze emocionalne inteligencije s učinkom na poslu, 0,24 do 0,30, spadaju u kategoriju „dobro", ne u presudnu; opšta mentalna sposobnost i osobine ličnosti i dalje objašnjavaju svoj zaseban dio učinka, a emocionalna inteligencija dodaje relativno skroman dio preko toga, više kod mixed modela nego kod testova sposobnosti.
Akademska kritika: da li je EQ validan naučni koncept
Nije samo brojka „90%" bila osporena. Psiholog Edwin Locke je 2005. u radu o tome zašto je emocionalna inteligencija nevalidan koncept (Journal of Organizational Behavior) iznio direktniju kritiku: po njemu, emocionalna inteligencija nije „intelligence" u pravom smislu riječi, nego ponovo pakuje postojeće osobine ličnosti pod novim imenom, i definisana je na toliko različitih načina da pojam izgubi jasno značenje. Prema pregledima te debate (puni rad je iza plaćenog zida, nismo ga pročitali u cijelosti), Locke je predlagao da se umjesto EQ-a koristi već postojeći pojam introspekcije, ili da se EQ jednostavno preimenuje u novu osobinu ličnosti, a ne u inteligenciju.
Mayer, Salovey i Caruso su na ovu i slične kritike odgovorili da se slažu da je polje preplavljeno modelima koji pojam koriste preširoko, ali tvrde da njihov četvero-granski model, kao test sposobnosti, izbjegava tu zamjerku, jer mjeri jasno definisanu vještinu umjesto gomile osobina ličnosti. Debata nije zatvorena: isti broj časopisa u kojem je izašla Lockeova kritika sadrži i odgovor drugih autora da su „glasine o smrti emocionalne inteligencije u organizacionom ponašanju uveliko preuveličane". Za čitaoca na poslu poenta nije ko je „pobijedio" debatu, nego da je emocionalna inteligencija, kao i svaki mlađi naučni koncept, još predmet spora, a ne čvrsto utvrđena činjenica.
Da li se emocionalna inteligencija može razvijati
Dobra vijest je da, bez obzira na spor oko mjerenja i veličine efekta, postoji stvarna, mjerena evidencija da trening pomaže. Meta-analiza od 58 studija je pokazala umjeren, pozitivan efekat treninga, bez obzira na dizajn istraživanja i bez obzira na to da li je korišten test sposobnosti ili mixed model (Mattingly i Kraiger, 2019). Druga meta-analiza, na 24 studije kod zdravih odraslih osoba, potvrdila je umjerenu, statistički značajnu promjenu koja se održala i na kasnijem mjerenju (Hodzic i saradnici, 2018).
Konkretni koraci: naša preporuka
Konkretni koraci u nastavku nisu posebno testirani u ovim meta-analizama, koje su mjerile programe obuke u cjelini, a ne pojedinačne tehnike, pa ih dajemo kao naš savjet, ne kao nalaz istraživanja:
- Naša preporuka: prije reagovanja imenujte emociju koju osjećate konkretnom riječju, ne samo „loše se osjećam". Imenovanje je prvi korak u modelu iz kojeg je EQ nastao: prepoznavanje prethodi upravljanju.
- Naša preporuka: u sukobu prvo svojim riječima ponovite ono što je druga strana rekla, prije nego iznesete svoj stav. To je provjera razumijevanja, ne znak slaganja.
- Naša preporuka: vodite kratku bilješku, nekoliko puta sedmično, o situaciji koja vas je na poslu iznervirala i o tome šta je taj osjećaj zapravo pokrenuo. Cilj je prepoznati obrazac, ne prepustiti se emociji u trenutku.
- Naša preporuka: prije važnog razgovora zapitajte se šta druga osoba u tom trenutku vjerovatno osjeća i zašto. To je dio modela koji se zove korištenje emocija za bolje razmišljanje, ne samo empatija uopšteno.
Ako je vaš fokus konkretno na tome kako razgovarate i slušate na poslu, tu temu smo detaljno obradili u vodiču o komunikacijskim vještinama lidera, pa je ovdje ne ponavljamo.
Više tekstova o svakodnevnoj komunikaciji na poslu je pod temom Komunikacija na poslu.
Zašto je ovo važno za menadžere, posebno nove
Svjetski ekonomski forum u anketi poslodavaca iz 55 ekonomija nije mjerio „emocionalnu inteligenciju" kao posebnu stavku, ali dvije najbliže vještine na njegovoj listi od 26 osnovnih vještina za 2025. su „empatija i aktivno slušanje" (kao osnovnu je navodi 50% anketiranih poslodavaca, sedmo mjesto po važnosti) i „motivacija i samosvijest" (52%, peto mjesto); BiH nije bila u uzorku (WEF, Future of Jobs Report 2025). Za domaće tržište posebno istraživanje o emocionalnoj inteligenciji na poslu nismo našli, ali ove dvije stavke pokazuju da poslodavci koji su anketirani tu vrstu vještine cijene, bez obzira na akademski spor o tome kako je najbolje mjeriti.
Ta razlika se posebno osjeti kada neko prvi put postane menadžer: tada se, uz tehnički posao, pojavljuju i sukobi, i razgovori sa bivšim kolegama koji su preko noći postali podređeni. O tome, korak po korak, pišemo u vodiču o prvim mjesecima novog menadžera s timom. Emocionalna inteligencija tu nije apstraktna vrlina, nego konkretna vještina: prepoznati da je nekadašnji kolega nervozan zbog promjene statusa je prvi korak, ne nešto što dolazi sâmo od sebe ako je neko pažljiva osoba.
Šta sve ovo znači za vas
Emocionalna inteligencija je stvarna, mjerljiva vještina: prepoznavanje, korištenje, razumijevanje i upravljanje emocijama. Nije, međutim, tajni faktor koji „pobjeđuje" IQ, ni garancija uspjeha ako je razvijate po sedam koraka iz članka na internetu. Istraživanja je smještaju u istu kategoriju kao i druge dobro mjerene psihološke osobine: korisna, mjerljiva, trenabilna, ali jedna od više stvari koje određuju uspjeh na poslu, ne presudna iznad svih ostalih. Ako vas ovakav naučni ugao zanima i van teme emocija, pisali smo i o psihologiji uspjeha i mindsetu, gdje istraživanja pokazuju sličan, umjeren i ograničen efekat, ne presudnu razliku.