Brendovi koje volimo: Zašto biramo priču, a ne samo proizvod

Šta istraživanja o uvučenosti u priču i o vezi priče s brendom stvarno pokazuju o stavu i namjeri kupovine, i gdje prestaje dokaz, a počinje uobičajen marketinški savjet.

5. august 2025. - 12:56
Ažurirano: prije 1 mjesec
Bilježnica s ručno ispisanom riječi Storytelling
Foto: Elena Mozhvilo / Unsplash

Ukratko: Istraživanja o uvučenosti u priču (Green i Brock, 2000) pokazuju da priča koja nas uvuče jača uvjerenja i stav prema njoj. Kad priču ispriča brend, veza s vlastitom slikom o sebi (Escalas, 2004) ide uz bolji stav i namjeru kupovine, ne uz dokazanu prodaju: samo dvije od 76 studija mjerile su stvarno ponašanje. Savjeti na kraju su naša procjena.

Pitanje iz naslova zvuči kao marketinška fraza, ali iza njega stoji stvarno područje istraživanja: uvučenost u priču (engl. narrative transportation) i, uže, veza između priče u reklami i onoga kako potrošač vidi sebe. Ovaj vodič čita ta istraživanja iz izvornih radova, ne preko marketinških tekstova koji ih prepričavaju, i kaže gdje nalaz prestaje, a gdje počinje naša procjena.

Vodič je za ljude iz marketinga, vlasnike i menadžere brendova u BiH koji odlučuju o komunikaciji, ne samo o proizvodu. Istraživanje o ovoj temi iz BiH nismo našli, pa su svi nalazi iz drugih zemalja i uglavnom s laboratorijskih uzoraka. Praktičan recept za pisanje poslovne priče, s primjerima za društvene mreže i pravilima istinitosti, opisali smo u vodiču o storytellingu u marketingu; ovaj tekst se bavi time šta istraživanje zapravo dokazuje o tome zašto priču uopće biramo.

Više tekstova o brendu naći ćete u temi Brend, PR i reputacija.

Šta istraživači zovu uvučenošću u priču?

Melanie Green i Timothy Brock s Univerziteta Ohio State su u radu iz 2000. (Journal of Personality and Social Psychology) uveli pojam uvučenosti u priču (transportation): utapanje u priču koje uključuje slike u glavi, osjećaje i pažnju usmjerenu na priču. U četiri eksperimenta sa studentima (97, 69, 274 i 258 učesnika) pokazali su da je veća uvučenost išla uz uvjerenja bliža onome što priča sugeriše i uz povoljniju ocjenu likova, a da li je priča predstavljena kao istinita ili izmišljena, uglavnom nije mijenjalo ni jedno ni drugo.

Ovo osnovno istraživanje nema nikakve veze s brendovima, reklamama ni kupovinom: priča je bila (prerađena) istinita priča o ubistvu u tržnom centru, a mjereno je slaganje sa stavovima koje je priča implicirala, na primjer da trgovački centri nisu sigurni. Marketinški autori su tek kasnije tu ideju primijenili na reklame. Kako se uvučenost dalje ponaša u 76 istraživanja iz 13 godina poslije, i kako napisati priču koja je stvarno upotrebljiva za vašu firmu, pisali smo u vodiču o storytellingu, pa se ovdje na to ne vraćamo.

Kad priču ispriča brend: samobrendska veza

Jennifer Escalas je u radu iz 2004. (Journal of Consumer Psychology) primijenila uvučenost na reklame. Njena ideja: ljudi razumiju vlastita iskustva tako što ih uklapaju u priču, pa i reklama koja priča priču može stvoriti ono što autorica zove samobrendskom vezom, odnosno mjeru u kojoj je potrošač brend ugradio u sliku o sebi. U eksperimentu sa storyboardima za dvije reklame (za American Express i za Kodak), prikazanim kao priča ili kao niz nepovezanih scena, obrada reklame kao priče bila je pozitivno povezana sa samobrendskom vezom, a ta veza dalje sa stavom prema brendu i namjerom ponašanja. Koliko je učesnika bilo, sažetak ne navodi, a pun tekst rada nismo čitali (iza je plaćenog zida), pa to ne prenosimo kao potvrđen broj.

To je najbliže istraživanju onome što stari naslov ovog teksta tvrdi: da ne biramo samo proizvod, nego i ono što brend govori o nama. Ali riječ je o jednom eksperimentu, jednoj izloženosti reklami u laboratoriji i samoprocjeni na upitniku, ne o kupovini. „Pozitivno povezana“ znači upravo to: vezu, ne dokaz da priča stvara vjernost brendu. Dio identiteta brenda gradi se i prije prve reklame, recimo samim imenom; o tome kako do njega doći opisali smo u vodiču o tome šta istraživanja kažu o imenu brenda.

Da li to znači da priča prodaje?

Najpotpuniji odgovor daje meta-analiza Toma van Laera, Ko de Ruytera, Luce Viscontija i Martina Wetzelsa (Journal of Consumer Research, 2014), koja je objedinila 132 veličine učinka iz 76 radova. Uvučenost je bila povezana sa stavom u skladu s pričom (srednja veza) i namjerom u skladu s pričom (srednja veza), a najjače s emocionalnom reakcijom (velika veza); manje kritičkih misli je takođe povezano s uvučenošću. Ovo su korelacije iz mnogo različitih studija, ne jedna izmjerena uzročnost.

Ono što ta ista meta-analiza priznaje je važno za ovaj tekst: autori su tražili da li uvučenost mijenja stvarno ponašanje, ne samo stav i namjeru, i nisu imali dovoljno podataka. Od svih 76 radova, samo dva su mjerila stvarno ponašanje, i to pušenje, ne kupovinu. Drugim riječima: skoro sve što znamo o vezi priče i „prodaje“ zapravo je veza priče i onoga što ljudi kažu da misle ili namjeravaju, izmjerena uglavnom kod studenata poslije jedne kratke priče ili reklame. Da li ista veza postoji kad neko stvarno plati za proizvod, i to više puta tokom godina, ta istraživanja ne pokazuju. Tvrdnja da „priča prodaje bolje od proizvoda“ je, u ovom trenutku, uglavnom neprovjereno uopćavanje iz laboratorijskih nalaza o stavu i namjeri.

Zašto transportovana publika manje preispituje tvrdnje

Escalas je u radu iz 2007. (Journal of Consumer Research) poredila dva načina na koje gledalac povezuje reklamu sa sobom: kroz uvučenost u priču i kroz analitičko razmišljanje o argumentima. Kod uvučenosti, slabi argumenti u reklami nisu toliko smanjivali uvjerljivost kao kod analitičke obrade, gdje su jaki i slabi argumenti djelovali različito. Broj učesnika i tačnu mjeru ishoda sažetak ne navodi.

Naše čitanje: kad priča uvuče publiku, publika je manje sklona da provjerava šta reklama tačno tvrdi. To nije razlog da se priča izbjegava, nego razlog da tvrdnje u njoj budu tačne i provjerljive, jer upravo tu publika najmanje sama provjerava. Šta zakoni o zaštiti potrošača u BiH kažu o reklamama koje dovode u zabludu, pisali smo u vodiču o etici u oglašavanju.

A osjećaj pripadnosti i zajednice?

Stari tekst ovog vodiča je tvrdio da dio privrženosti brendu dolazi iz osjećaja da i drugi ljudi dijele naš izbor. To je uvjerljiva i raširena ideja u marketingu, ali u istraživanjima koja smo za ovaj tekst pročitali, nijedno direktno nije mjerilo da li pripadnost zajednici kupaca utiče na preferenciju brenda; takvo istraživanje nismo tražili ni potvrdili pa ga ne navodimo kao nalaz. Ostavljamo ideju u tekstu samo kao naša procjena, zasnovanu na tome da je Escalasova samobrendska veza po definiciji o pojedincu i njegovoj slici o sebi, ne o grupi, pa širenje na „zajednicu“ ide dalje od onoga što smo provjerili.

Šta brend menadžer u BiH može uzeti iz ovoga?

Naša preporuka, s jasnom ogradom da nijedna stavka nije dokazana mjera prodaje:

  • Prepoznatljivi likovi i radnja koju kupac može zamisliti. U istoj meta-analizi ovo su dvije od osobina priče najjače povezane s uvučenošću; konkretan lik i jasan slijed događaja rade više od apstraktnih tvrdnji o vrijednostima brenda.
  • Tačnost prije uvjerljivosti. Zato što transportovana publika manje preispituje tvrdnje, provjerite svaku činjenicu u priči prije objave, ne poslije.
  • Ne obećavajte više nego što priča nosi. „Ljudi će voljeti vaš brend zbog priče“ nije nalaz istraživanja; nalaz je da priča može popraviti stav i namjeru kod dijela publike koja je u nju ušla.
  • Izmjerite sami. Kako postaviti mjerenje učinka priče naspram obične objave, korak po korak, opisali smo u vodiču o storytellingu spomenutom na početku.
  • Vjerodostojnost nosi priču dugoročno. Šta istraživanja kažu o tome da brend djeluje vjerodostojno bez glume, pisali smo u vodiču o autentičnosti brenda.