Interni vs. eksterni employer branding: Kako ih uskladiti?

Šta istraživanja o unutrašnjem brendiranju i o glasu zaposlenih kažu o usklađivanju onoga što firma obećava kandidatima s onim što zaposleni stvarno doživljava, i zašto se nesklad najbrže vidi kod novih zaposlenika u prvim mjesecima.

14. april 2025. - 12:01
Ažurirano: prije 1 mjesec
Interni vs. eksterni employer branding: Kako ih uskladiti?

Ukratko: Ono što firma obećava kandidatima vani mora se poklapati s onim što zaposleni doživljava iznutra, jer zaposleni kandidatima najčešće prenose pravu sliku o poslodavcu. Istraživanja o unutrašnjem brendiranju pokazuju da iskustvo zaposlenih utiče na to kako se ponašaju prema vani, a nesklad se najbrže vidi kod novih zaposlenika u prvim mjesecima. Savjeti na kraju su naša preporuka.

Vodič je za vlasnike firmi, menadžere, HR i marketing u BiH. Employer branding ima eksternu stranu, sliku poslodavca koju kandidati vide u oglasima, na društvenim mrežama i na platformama poput LinkedIna, i internu stranu, stvarno iskustvo ljudi koji već rade u firmi.

Šta je employer branding i ko je u firmi za njega odgovoran, opisali smo u vodiču o osnovama employer brandinga; ovaj tekst se bavi samo time kako uskladiti te dvije strane.

Nesklad obično nastaje kad firma u eksternoj komunikaciji obeća nešto što zaposleni iznutra ne doživljava, na primjer fleksibilnost, razvoj ili kulturu otvorenog razgovora. Kandidat tu razliku rijetko otkrije iz oglasa, nego od ljudi koji u firmi rade ili su radili.

Razmak između obećanog i stvarnog obično se vidi na istim mjestima: oglas obeća brz napredak, a zaposleni čeka godinama na prvu promjenu pozicije; razgovor za posao spomene fleksibilno radno vrijeme, a u praksi je teško dogovoriti slobodan dan; firma na sajtu piše o otvorenoj komunikaciji, a zaposleni ne zna kome da se obrati s problemom. Svaki od ta tri primjera kasnije se vraća u ono što zaposleni kaže kandidatima, u anketama zadovoljstva ili na internetu.

Šta istraživanja kažu o unutrašnjem brendiranju?

Pojam unutrašnjeg brendiranja (internal branding) govori o tome da zaposleni moraju razumjeti i prihvatiti obećanje brenda prije nego što ga mogu ispuniti prema vani. Khanyapuss Punjaisri, Heiner Evanschitzky i Alan Wilson su to provjerili u istraživanju u pet velikih hotela u Tajlandu (Journal of Service Management, 2009), na 699 zaposlenih koji su u direktnom dodiru s gostima (recepcija, domaćinstvo, hrana i piće). Anketa je obuhvatila cijelu tu grupu zaposlenih, ne uzorak, uz odziv od 94%.

Unutrašnja brending aktivnost (orijentacija, obuka, sastanci i dnevne upute) bila je povezana s tim koliko se zaposleni identifikuju s brendom, koliko su mu posvećeni i koliko su mu lojalni, a sve troje je zajedno bilo povezano s tim koliko zaposleni ponašanjem zaista podržavaju obećanje brenda prema gostima. Posvećenost brendu je bila jedini od ta tri stava koji sam po sebi nije bio povezan sa stvarnim ponašanjem. Istraživanje je rađeno u jednoj grani uslužne djelatnosti i u jednoj zemlji, pa autori sami kažu da se nalazi ne mogu bez provjere prenijeti na druge industrije i kulture.

Naša procjena: ako isto vrijedi i za firme u BiH i izvan hotelijerstva, iz ovoga slijedi da zaposleni koji razumiju i osjećaju da je obećanje brenda istinito to pokazuju ponašanjem, i prema gostima i prema ljudima izvan firme, uključujući kandidate kojima opisuju kako je raditi kod vas. Rad to direktno ne mjeri.

Zašto su zaposleni najuvjerljiviji izvor za kandidate?

Filip Lievens i Jerel Slaughter su u pregledu istraživanja o slici poslodavca (Annual Review of Organizational Psychology and Organizational Behavior, 2016) napisali da se slika poslodavca gradi iz izvora koje firma kontroliše (na primjer regruteri) i iz izvora koje ne kontroliše, kao što je glas zaposlenih od usta do usta. Povoljna slika poslodavca je, prema njihovom pregledu, povezana s boljim ishodima regrutacije.

Greet Van Hoye i Filip Lievens su u istraživanju na 612 potencijalnih kandidata koje je regrutovala belgijska vojska (Journal of Applied Psychology, 2009) našli da su pozitivne informacije koje su kandidati rano u procesu čuli od ljudi iz svog kruga bile povezane i s tim koliko im je poslodavac djelovao privlačno i sa stvarnom odlukom da li će konkurisati, povrh uticaja oglasa i drugih zvaničnih izvora.

U kasnijem istraživanju sa scenarijima (International Journal of Selection and Assessment, 2016, Van Hoye, Weijters, Lievens i Stockman), kandidati su na opisane preporuke reagovali manje povoljno kad su znali da je osoba za preporuku plaćena, a povoljnije kad je preporuka dolazila od iskusnijeg zaposlenika i od nekoga s kim su bliži. To je ocjena hipotetičkih scenarija, ne posmatranje stvarnog ponašanja kandidata.

Naša preporuka: pošto zaposleni kandidatima prenose svoje stvarno iskustvo, ne marketinšku poruku, ulaganje u to kako se novi zaposlenik osjeća od prvog dana vraća se i u eksternu sliku firme. Kako kolega vodič (buddy) pomaže novom zaposleniku u prvim sedmicama, pisali smo u vodiču o buddy programu.

Gdje se nesklad najbrže vidi: prvi mjeseci

Ako postoji razlika između onoga što je firma obećala i onoga što zaposleni zatekne, ona se najbrže pokaže upravo kod novih zaposlenika. O tome šta istraživanja i zakoni o radu u BiH kažu o odlascima u prvih 90 dana, i kako napraviti plan koji tu razliku smanjuje, pisali smo posebno u vodiču o odlascima u prvih 90 dana. Jedan od razloga koji taj vodič navodi je kultura koja se u praksi pokaže drugačijom od one koja je obećana na razgovoru za posao ili u oglasu, upravo nesklad o kojem je riječ u ovom tekstu.

Zaposlenik koji ode u prva tri mjeseca to rijetko prećuti: o iskustvu govori sljedećem poslodavcu, poznanicima i, sve češće, u recenzijama na internetu. Nesklad se tako vraća u eksternu sliku firme, baš na onom kanalu (glas zaposlenih) za koji istraživanja iznad kažu da mu kandidati vjeruju više nego oglasu.

Kako uskladiti obećano i stvarno?

Iz istraživanja iznad slijedi jedno praktično pravilo: eksterna poruka o poslodavcu vrijedi samo onoliko koliko je potvrđuje stvarno iskustvo zaposlenih. Savjeti koji slijede su naša preporuka, ne nalaz istraživanja:

  1. Prvo provjerite iznutra, pa tek onda komunicirajte vani. Prije nego što u oglasu ili na društvenim mrežama napišete da nudite fleksibilnost, razvoj ili otvorenu komunikaciju, pitajte sadašnje zaposlene da li je to zaista njihovo iskustvo, na primjer kroz kratku anketu ili razgovor.
  2. Uključite menadžere, ne samo HR i marketing. Zaposleni svoje iskustvo najviše grade kroz odnos s neposrednim menadžerom; ako menadžeri ne žive ono što firma obećava vani, eksterna poruka ostaje bez pokrića.
  3. Za eksternu komunikaciju koristite stvarne priče, ne generički tekst. Zamolite zaposlene koji su zaista zadovoljni da svojim riječima opišu šta rade i zašto ostaju, umjesto da marketing piše uopštene rečenice o timu.
  4. Pratite svoju reputaciju na LinkedInu, Glassdoru i sličnim stranicama i odgovarajte na recenzije, i pozitivne i negativne. Razlika između onoga što tamo piše i onoga što firma tvrdi o sebi prvi je znak da obećano i stvarno nisu usklađeni.
Šta firma obećava vaniKako provjeriti da li je tačno iznutra
Fleksibilno radno vrijemePitajte zaposlene da li stvarno mogu prilagoditi raspored kad im zatreba, ne samo da li pravilnik to dozvoljava.
Prilike za razvoj i učenjeProvjerite koliko je zaposlenih u posljednjih godinu dana zaista prošlo obuku ili promijenilo poziciju unutar firme.
Otvorena komunikacija i podrškaProvjerite da li zaposleni znaju kome se obratiti s problemom i da li na to pitanje u anketi odgovaraju isto kao menadžeri.
Kultura i vrijednosti iz oglasa za posaoPitajte zaposlene, posebno one koji su stigli u posljednjih godinu dana, da li su te vrijednosti prepoznali u svakodnevnom radu ili samo u oglasu.

Izvor: naša preporuka.

Interni i eksterni employer branding nisu dvije odvojene aktivnosti, nego jedna slika posmatrana iz dva ugla. Kad su usklađeni, zaposleni postaju najuvjerljiviji izvor informacija o firmi, upravo zato što ne govore ono što firma želi da kandidat čuje, nego ono što su sami doživjeli.